Glavni centri VMORO obrazovani su u Strumici i Gornjoj Džumaji, dok su uporišta tražena i u Albaniji. Njihovim djelovanjem je trebalo izazvati nerede u Makedoniji, koji bi bili predstavljeni Evropi kao otpor stanovništva srpskoj vlasti. Međutim, šira bugarska akcija je izostala, pri čemu su zabilježena dva krupnija incidenta: postavljanje mina na željezničkom mostu na Vardaru decembra 1913. i paljenje zgrade Narodnog pozorišta u Skoplju februara 1914. godine.
Naporedo sa ovim aktivnostima Bugarska je težila da se približi Austrougarskoj. U Sofiji su smatrali da bi preko saveza sa ovom zemljom mogli da se obračunaju sa Srbijom i zaposjednu Makedoniju, budući da je jedna ojačana i proširena Srbija predstavljala opasnost za interese Beča i integritet Monarhije. S tim u vezi, bugarska vlada dr Vasila Radoslavova, obrazovana sredinom jula 1913, prve korake u tom pravcu preduzela je već na jesen iste godine. Ista nastojanja su pokušana i u Berlinu, ali su Bugari u obije prestonice naišli na rezervisanost usled bojazni da bi po sporazumijevanju sa Bugarskom, Rumunija i Grčka prišle Antanti. Međutim, situacija se promijenila nakon Sarajevskog atentata i početka rata između Austrougarske i Srbije. Kako je treća članica Trojnog saveza Italija proglasila neutralnost, za Austrougarsku i Njemačku je od presudne važnosti bilo da privuku Bugarsku na svoju stranu, zbog čega su bile spremne da podrže bugarske aspiracije prema Srbiji.
Istovremeno, kriza prouzrokovana atentatom u Sarajevu i austrougarskim ultimatumom Srbiji, podgrijala je nade bugarskih vladajućih krugova da će moći da ostvare svoje teritorijalne pretenzije. Zbog toga je bugarska vlada avgusta 1914. sa Njemačkom i Austrougarskom započela pregovore o savezu, preko kojih je nastojala da obezbijedi djelove teritorija svojih susjeda. Međutim, usled naglog širenja rata, a zatim i austrougarskog poraza u Srbiji, Bugarska je otpočela da odugovlači sa potpisivanjem saveza i zadržala je svoju neutralnost, očekujući odlučujuće uspjehe Beča na srpskom frontu prije svog otvorenog angažovanja. Opasnost od rumunske i grčke intervencije, kao i austrijski poraz u Kolubarskoj bici decembra 1914. dodatno su uticali na bugarske vladajuće krugove da ostanu pri svojoj odluci. Pritom, plan o savezu sa Bečom i Berlinom nije napuštan jer je Bugarska bila svjesna da bi jedino na taj način mogla da ostvari svoje aspiracije i eliminiše Srbiju kao svog glavnog protivnika na Balkanu. Značaj Bugarske su uvidjele i sile Antante koje su takođe pokušale da je pridobiju na svoju stranu, nudeći joj zauzvrat teritorije njenih susjeda. Svjesna svog značaja za Centralne sile, Bugarska je nastojala da za svoj ulazak u rat obezbijedi što veće teritorijalno proširenje, koristeći i ovu kartu u pregovorima sa Bečom i Berlinom.
Iako je zvanično zauzela neutralni stav, Bugarska je krajem jula 1914. postigla sporazum sa Austrougarskom o upotrebi komitskih četa protiv Srbije. Njihovi upadi na srpsku teritoriju otpočeli su već krajem sledećeg mjeseca, pri čemu su dobile zadatke da vrše sabotaže na željezničkoj infrastrukturi. Pored toga, pojedinim četama je dato u zadatak da krstare Makedonijom i obnavljaju organizaciju VMORO. Takođe, ostvarena je saradnja i sa Turcima po pitanju formiranja i djelovanja turskih komitskih četa u Srbiji. Upravo je ova saradnja iznjedrila najozbiljniju komitsku akciju na srpskoj teritoriji prije njenog sloma na jesen 1915. godine.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
