Početkom aprila 1915. grupa od oko 3000 komita je izvršila upad u Dojranski srez, podijelivši se u dvije grupe. Jedna u jačini od 2000 ljudi je izvršila napad na željezničku stanicu Strumica sa namjerom da poruši most na Vardaru, pri čemu se razvila borba sa slabijim srpskim jedinicama. Usljed nailaska srpskih pojačanja, komite su se povukle natrag u Bugarsku. Za to vrijeme je slabija grupa komita zauzela Valandovo, odakle se iste večeri povukla u Bugarsku. Obije grupe su sa sobom silom odvukle nekoliko hiljada Turaka sa namjerom da ih predstave kao izbjeglice. Prilikom borbi sa komitama, od 460 srpskih vojnika poginuo je 261, pri čemu je kasnije utvrđeno da je veliki broj tijela bio unakažen. Poslije ovog događaja nastupilo je izvjesno zatišje, da bi se gotovo svakodnevni sukobi sa komitama obnovili od sredine juna 1915, što se poklapalo sa bugarskom odlukom da uđe u rat na strani Centralnih sila.
Predosjećajući napad i sa te strane, Srbija je tražila od svojih saveznika dozvolu da izvrši preventivni napad na Bugarsku. Međutim, sile Antante to nijesu dozvolile, i dalje smatrajući da će moći da privuku Bugarsku na svoju stranu. U međuvremenu, pregovori između Bugarske i Centralnih sila oko zajedničkog napada na Srbiju su završeni: 6. septembra 1915. potpisani su Sporazum o prijateljstvu i savezu, Tajna konvencija, Vojna konvencija i Ugovor o savezu sa Turskom. Na osnovu Tajne konvencije Bugarskoj je trebalo da pripadne srpski dio Makedonije, kao i djelovi Srbije istočno od Velike Morave i linije Jastrebac – Kopaonik – Skopska Crna Gora, zatim Dobrudža, Egejska Makedonija i istočna Trakija. Sa svoje strane, Bugarska se obavezala da učestvuje u napadu na Srbiju.
Ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila imao je ozbiljnih posljedica po Srbiju. Upadom njene vojske na srpsku teritoriju 14. oktobra 1915, Srpskoj vojsci, koja se već borila sa austrougarskim i njemačkim snagama na sjeveru, onemogućeno je povlačenje dolinom Morave i Vardara ka Grčkoj, zbog čega je bila primorana da se povlači prema jadranskom primorju preko Albanije. Po završetku ratnih operacija, novembra 1915. Centralne sile su okupirale cjelokupnu teritoriju Kraljevine Srbije. Zauzevši njene istočne i južne krajeve, Bugarska je uspostavila dvije okupacione oblasti: Moravsku vojno-inspekcijsku oblast sa sjedištem u Nišu i Makedonsku vojno-inspekcijsku oblast sa sjedištem u Skoplju. Međutim, time njene aspiracije nijesu bile zadovoljene. Budući da su njene jedinice tokom ratnih operacija posjele Đakovicu, Prizren, Prištinu, Kačanik i Uroševac na Kosovu i Metohiji, kao i Elbasan u Albaniji, Bugarska je izrazila zahtjeve za zadržavanjem ovih mjesta, što je dovelo do nesuglasica sa Austrougarskom. Sukob je riješen 1. aprila 1916. uz posredovanje Njemačke, kada je potpisan sporazum kojim je povučena demarkaciona linija između austrougarske i bugarske okupacione zone. Bugarska je na taj način zadržala pod svojom okupacijom Prizren, Prištinu i Uroševac. Austrougarska je okupirala preostale djelove srpske teritorije, dok su Njemci obezbijedili određene privredne koristi.
Odmah po izvršenoj okupaciji Bugarska je preduzela korake za pretvaranje posjednutih teritorija u "bugarske zemlje" i to putem mjera nasilne denacionalizacije i bugarizacije stanovništva. Za izvršenje tog zadatka, pored pripadnika vojske i policije, iz Bugarske su dovedeni činovnici, a zatim i nastavnici i učitelji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
