Toliko sam čitao po novinama o komitama koje su Austro-Mađari svuda vidjeli, da sam sebi bio stvorio jednu sliku koja je sasvim naličila na razbojnika iz komične opere. Nijesam uostalom bio sam. Mi svi, zapadnjaci, stvorili smo sebi sličnu sliku, isto tako kao što je za nas Makedonija bila divlja i nepristupačna zemlja, izgubljena tamo negdje u svijetu. Bio sam gotovo razočaran; nalazio sam da je moj komita nedovoljno teatralan. On je imao na sebi suviše malo od mrkog planinskog hajduka! Dragi Babunski koji je završio suviše rano! Imao sam kasnije čast i zadovoljstvo da budem s tobom na frontu. Ti si me naučio svojim primjerom šta je srpski četnik. Oprosti u svome grobu djetinjaste ideje koje je stvorio o tebi i tvojim drugovima jedan rđavo obaviješteni zapadnjak.
Naš voz se ponova krete. On polako putuje kroz dolinu Vardara. Duž pruge vojnici trećeg poziva čuvaju stražu; mostovi su branjeni rovovima, okruženima bodljikavom žicom. Vrućina je. Na drugom kraju vagona jedan glas, kome se uskoro pridružuju drugi, zapjeva jednu pjesmu koja mi izgledaše strahovito tužna, možda zato što, kroz prozor, gledam ruševine sela, izgorjelih za vrijeme balkanskih ratova. Mostovi su drveni. To su privremeni mostovi, jer su bugarske komite bacile u vazduh željezne konstrukcije.
Lagano naš voz krči sebi put kroz Vardarsku dolinu, čas široku, čas tako tijesnu da izgleda da brda hoće da je uguše. Stižemo u Veles čije su mnogobrojne turske kuće napuštene, bez prozora, turobne. Na stanici vri. Svuda rezervisti koje svetina pozdravlja. Susrijećem prve ranjenike koji leže, kao leševi, na nosilima. Gomila se okupila oko jednog ranjenika na nogama koji je nosio ruku u zavoju obješenom o vratu i koji je pričao, sav ponosan, sa licem koje je sijalo i pomažući se mnogo gestovima, svoje ratne doživljaje čestitim zadivljenim građanima. Jedno dugo zviždanje i mi polazimo.
Sada ulazimo u dugi i tijesni klanac koji se završava grandioznim stijenama Demir Kapije. Često se ovaj klanac toliko sužava da ima mjesta samo za Vardar i za tanku vrpcu koju čini željeznička pruga. Na golim i strmim grebenima neplodnih gora koje iviče rijeku, bdiju orlovi i jastrebi. Po izlasku iz Demir Kapije ulazimo naglo u prostranu i zelenu ravnicu Skoplja, osvijetljenu posljednjim zlatnim zracima sunca na zalasku.
I eto nas u Skoplju. Već je noć uveliko i mršavi petrolejski fenjeri i dvije-tri acetilenske svjetiljke osvjetljavaju svojom mršavom svjetlošću mnoštvo ljudi, koji trče, gestikuliraju, viču. Jedan oficir, šef stanice, prilazi mi da me povede u jedan neosvijetljeni austrijski vagon prve klase – ratni plijen – koji treba da me odveze u Niš. Nemoguće da čovjek nabavi i najmanju sitnicu za jelo. Mali restorani i prčvarnice koje okružuju stanicu, već odavno su prazni. Ali jedan oficir, rezervni kapetan sa sijedim brcima, kojega sam kasnije ponovo našao na solunskom frontu, sažalio se na Švajcarca i ljubazno mi donio hljeba, jaja i pečene jagnjetine i ponudio me rakijom iz svoje velike čuture.
Poslije ove kratke užine, nije mi preostajalo ništa drugo nego da pokušam da spavam, jer mi mračna noć nije dozvoljavala da vidim i najmanju stvar. To nije bilo lako u ovom odjeljenju, normalno namijenjenom za šest putnika, a u stvari je davalo skloništa dvanaestorici, dok su po njegovim raskošnim jastucima vrvele stenice. Koliko sam dugo spavao, ne znam. Znam samo da smo u sedam sati ujutro ušli u suru nišku stanicu. I tako, krenuvši iz Lozane u subotu, u devet sati ujutro, stigao sam u Niš u petak, u sedam sati ujutro. Moj put je trajao samo pet dana i 22 sata, a to je tada bio rekord brzine za putovanja u vrijeme rata na rastojanju Lozana–Niš. Danas, avionom, mogu stići brže.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
