Govoreći dalje o ranjenicima, Arčibald Rajs navodi:
Već četiri-pet dana oni tako putuju u ovim kolima bez udobnosti i bez zaštite od kiše i nevremena. Njihove rane su zaražene; ponegdje po njima gamižu crvi. Austro-Ugarska je napala Srbiju, iscrpljenu od tri uzastopna rata. Srbija nema više ništa da bi njegovala svoje ranjenike. Mjesto aseptičnog pamuka, rane se pokrivaju kuvanom slamom. Ove ranjenike prenose u bolnice, gdje će nad njima izvršiti operacije bez uspavljivanja, jer nema sredstava za anesteziju. Ćuteći, sprovodnici kola, mobilisani seljaci trećeg poziva, prate svoj bolni tovar. Oni puše cigaretu i njihov ozbiljni pogled izražava da razumiju tragični udes svoga naroda – udes koji hoće da sloboda srpskog naroda bude iskupljena najtežim žrtvama koje čovjek može da podnese.
Drugi nizovi volujskih kola dolaze iza prvih. Ova kola su prazna. To su kola koja su vozila hranu i municiju za one koji se biju na frontu i koja se vraćaju prazna da budu ponovo natovarena i da se opet vrate. U neka od ovih kola upregnuti su bivoli. Onda dolaze iz Južne Srbije i prate ih ljudi sa fesom i čalmom, muslimani koji su poslije pobjeda 1912. i 1913. godine postali Srbi i koji se pokazuju vjerni svojoj novoj otadžbini. Kola idu jedna za drugima tako zbijeno da se teško provući između njih. Ali volovi su isuviše umorni te kola s vremena na vrijeme izlaze iz reda, sprovodnik skida jaram sa snažnog vrata životinja i one mirno liježu nasred ulice, dok se čovjek opruži po trotoaru. Snažno, lagano, jednoličnim ritmom volovi vuku svoj teret, kao da potpuno razumiju ono što je glasno kazao Vojvoda Radomir Putnik, da su oni bili važan elemenat u divovskim srpskim pobjedama balkanskoga rata. Oni možda i sad predviđaju da će, nekoliko nedjelja kasnije, njihov rad ukazati opet najuspješniju pomoć pri protjerivanju Poćorekove horde sa srpskog zemljišta.
Pođimo za ovim kolima do bolnica i uđimo u njih. Bolnice su mnogobrojne, isuviše mnogobrojne. Škole, kafane, gotovo svaka malo prostranija zgrada koja nije potrebna za boračke potrebe, pretvorene su u bolnice. I još ih nema dovoljno. Ranjenici se čak moraju smještati pod velike šatore u avlijama. Pukovnik Stajić, major Vulović, Holanđanin dr. Tienhoven i drugi vrše operacije bez prekida. Veličanstvene i mirne energije koje još nalaze lijepu riječ da uliju hrabrosti ranjenicima kojima često nema više spasa, ovi ljekari rade bez odmora, uz pomoć svojih bolničara i nekoliko dobrovoljnih velikodušnih bolničarki, i to sa najograničenijim sredstvima. Balkanski ratovi i albanska ekspedicija utrošili su sav materijal i nije bilo vremena ni potrebnog novca da se ponovo dopuni. Ko može da pobroji sve glavobolje što su ih osjetili ovi heroji – jer lekari na srpskom frontu bili su pravi heroji samoodricanja i predanosti – konstatujući da su nemoćni, jer nemaju sredstava?
A njihovi bolesnici! I oni su bili heroji. Nikad nijeste čuli jauke bola, tako pojmljive na ovakvim mjestima. Strpljivo, stoički, ranjeni srpski vojnik očekivao je ili da ozdravi ili da umre. Jedva ste čuli da se sa usana onih koji najviše pate, otme jedno "Bože!" ili "Majko!" Na austrougarske ranjenike, izmiješane srpskima, uticao je ovaj primjer da su i oni postali ćutljivi. Ali kad je jedan ranjenik osjećao da mu se vraća život i da će da pobijedi smrt, onda ga je obuzimala nestrpljivost da iziđe i potraži svoje drugove! Bilo mu je teško da bude strpljiv i on je tražio da prevari svoju nestrpljivost... Praveći stihove. Koliko ranjenika sam vidio koji su obuzeti atavizmom svoje krvi, pričali u pismu svojima, i to u stihovima, istoriju svoje rane. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
