Bilo je nedjelja kad je umiralo po 59 ranjenika dnevno i kad nije bilo više popova u dovoljnom broju da isprate ove jadnike do njihovog posljednjeg vječnog stana. Pogrebi su bili toliko česti, da su pred crkvom skoro stalno stajali čitavi redovi mrtvačkih sanduka. Kad je bio pogreb kakvog oficira, onda bi jedan odred vojnika trećeg poziva, seljaka u narodnom odijelu, sa puškom, fišeklijom i bajonetom, došao da oda posljednju poštu. A svijet prolazi i čak više i ne obrće glave – toliko se navikao na ovakav prizor.
Međutim, to je bio jedan život, i većinom mlad život, koji je izgubljen za otadžbinu i koga su stari trećepozivci ispraćali. Hajde da vidimo gdje za uvijek počivaju sve ove žrtve do krajnosti neumjernih i zločinačkih ambicija Austro-Mađara i Njemaca. Hajdemo na vojničko groblje u Bairu.
Izlazeći iz varoši i penjući se grubo kaldrmisanim putem koji ide pored građanskog groblja, dolazimo do ovog improvizovanog vječnog počivališta. Jedan seljak trećeg poziva pokazuje nam put. On vozi na jednim kolima sa dva konja jednog mrtvaca do njegovog posljednjeg stana. To je leš jednog 22-godišnjeg vojnika, i onaj koji je bio mladić pun života, leži sada u ovom grubo fabrikovanom sanduku, obojenom crno-smeđom bojom, sa bijelim krstom nacrtanim na poklopcu. Jedan krst iste boje, koji će biti usađen na grobu, nosi ime: Milan Macić. Niko ne ide za ovim sandukom i, tamo gore, njega će sahraniti stari vojnici bez ceremonije. Ovi seljaci-vojnici vrše to bez uzbuđenja, kao svoju redovnu dužnost. Oni su na to i suviše navikli! Pedeset mrtvaca dnevno prošle nedjelje, a ove nedjelje dvadeset. Međutim, nije prvi rat – to je četvrti!
Groblje je navrh brežuljka. Pravilno su nanizani bezbrojni grobovi sa prostim crveno-smeđim krstom koji nosi ime pokojnika. Tu ima Srba i Austrijanaca. Nekoliko krstova nosi natpis "nepoznat" ili prostije "X". Smrt sve izjednačava i vojnici počivaju pored svojih oficira. Nekoliko grobova okićeno je cvijećem ili srpskom zastavom, i ove zastave, lepršajući se na vjetru na ovom mjestu smrti koje dominira dolinom, čine neobično snažan utisak. Pitam se da li nije naročito izabrano ovo mjesto za žrtve rata. U svakom slučaju, ne bi se moglo naći ništa bolje. I tako ovi hrabri koji su pali za svoju otadžbinu, krstare nad ovom lijepom plodnom dolinom, koja u obično vrijeme, mora davati sliku mira i pokoja.
Ali evo pet grobova sasvim praznih, ili u kojima su samo prazni sanduci. Da li su to grobovi koji očekuju svoje žrtve? Ne, to su grobovi pokojnika koje su rođaci, noću, prekopali i odnijeli leševe da ih sahrane kod kuće. To je zabranjeno, ali se tome svijetu ova greška mora oprostiti! Sad će biti naređena noćna straža, ali starci iz trećeg poziva ne vole da čuvaju groblje.
Kad smo se vratili u varoš, jedan puk drugog poziva prolazi ulicama, sa muzikom na čelu. Oni idu na front. Ti vojnici kao da su odvaljeni od kamena, pravi Šumadinci između trideset i četrdeset i pet godina. Oni ni u čemu ne ustupaju svojim mladim drugovima. Sem oficira koji im komanduju i koji imaju uniformu, svi su ostali obučeni u seljačko odijelo i sa opancima na nogama. Jedino obilježje ovih zakonitih branilaca otadžbine jesu njihove puške u čije su grliće udjenute zelene grančice, opasač sa fišeklijom i bajonetom, i šajkača zelenkaste boje. A Austro-Mađari, i ako su znali da su raniji ratovi ispraznili srpska slagališta, proglasili su ove ljude komitama, pa su nemilosrdno masakrirali ove jadne rezerviste drugoga i trećega poziva, kada su im ovi padali u ruke kao ranjenici, ili kao zarobljenici.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
