Najveću opasnost po svoj položaj i po ostvarenje ciljeva kosovski rukovodioci su vidjeli u inicijativi republičkog rukovodstva, pokrenutoj na 18. sjednici CKSK Srbije u decembru 1981. za preispitivanjem ustavnih odnosa u republici. Da bi ojačali poziciju u federaciji su nastupali kao odlučni branioci sistema zavedenog Ustavom iz 1974, čime su pridobili podršku ustavobraniteljske struje. Na unutrašnjem planu uporište u masama su tražili izjavama da je autonomija jedini garant prava Albanaca i da bi svaka promjena u ustavnim odnosima dovela u pitanje njihovu budućnost i čak fizički opstanak. Tako je ustavno pitanje postalo neraskidiv dio nacionalnog pitanja.

Važan preduslov za očuvanje kontinuiteta politike bio je kadrovski kontinuitet. Na Bakalijevo mjesto na čelu PK SK Kosova došao je njegov prethodnik, Veli Deva. Najuticajniji pokrajinski političar ostao je Fadilj Hodža. Određenu promjenu je 1982. predstavljao izbor jugoslovenski opredijeljenih Sinana Hasanija, na mjesto predsjednika Pokrajinskog komiteta, i Kolj Široke, na čelo Predsjedništva SAP Kosova. Hasani i posebno Široka su takođe bili snažni zagovornici odbrane autonomije ali su bili spremni da se angažuju na rješavanju nagomilanih problema i popravljanju odnosa sa republičkim rukovodstvom. Nijesu uspjeli mnogo da učine jer se ispod njih nalazila potpuno očuvana mreža partijske birokratije izgrađena tokom sedamdesetih. Većina smijenjenih tokom diferencijacije "udomljena" je u raznim institucijama pokrajine i preduzećima. Kao najočigledniji primjer takve prakse pominjan je slučaj načelnika centra SDB u Đakovici koji je zbog propusta u radu smijenjen 1981, ali je već sljedeće godine kandidovan za predsjednika Okružne konferencije SK Đakovice.

Saradnike u sprovođenju zacrtane politike Albanci iz vrha rukovodstva su pronašli u tzv. "staroj gardi" funkcionera iz redova Srba i Crnogoraca. Krajem 1981. oni su većinom bili angažovani u raznim saveznim tijelima, što je bila uobičajena praksa nakon karijere u institucijama neke federalne jedinice. Fadilj Hodža i Veli Deva su tražili da se baš ovi bivši pokrajinski kadrovi angažuju na sređivanju stanja, pravdajući to njihovim poznavanjem situacije i ljudi, iskustvom i osvjedočenom odanošću SKJ. Uzalud su bili protesti iz republike da stanje ne mogu mijenjati ljudi koji su do njega direktno doveli. Tek kada se 1984. i 1985. stanje na Kosovu dalje pogoršalo štampa je počela da iznosi podatke o tzv. "putujućim" ili "vikend političarima" – koji su već odavno sa porodicama živjeli u Beogradu, pa su radnu nedjelju provodili u Prištini i potom se za vikend avionima i specijalnim vagonima vraćali kući. Skoro nijedan od dugogodišnjih funkcionera srpske nacionalnosti sa Kosova više nije imao kuću, stan niti vikendicu u pokrajini. Od 24 Srbina i Crnogorca sa Kosova u Savjetu federacije, Savjetu republike i Savjetu pokrajine, samo dvoje je imalo kuće na Kosovu. […]

Uspješnost pokrajinskog rukovodstva u borbi za stabilizaciju stanja ocjenjivana je u decembru 1983. na sjednici Centralnog komiteta SKJ posvećenoj ostvarivanju Platforme za Kosovo. Tokom pripreme sjednice došlo je do oštrih sporova oko ocjene stanja na terenu. Razlike su imale političku pozadinu.

Pokrajinsko rukovodstvo je pokušavalo da realnost na terenu prikaže boljom nego što je uistinu bila. Isticali su popravljanje bezbjednosnog stanja, podatke o broju uhapšenih članova ilegalnih grupa i visoke kazne na koje su osuđivani. Na izvještavanje beogradske štampe o nesmanjenom iseljavanju odgovarali su tvrdnjama da su međunacionalni odnosi sve bolji, i da je zaustavljanje iseljavanja samo pitanje vremena. Na taj način pokrajinski rukovodioci su pokušavali da spriječe sopstvenu kritiku, pozive za političku odgovornost i miješanje u politiku vođenu u pokrajini. Tako su štitili sopstveni položaj i sprečavali da republičko rukovodstvo dobije oruđe za nove političke pritiske.

Iz republike su priznavali da je na Kosovu došlo do popravljanja bezbjednosnog stanja, ali su zato tvrdili da se akcija protiv nacionalizma vodi samo na riječima, da se ne radi dovoljno na sprečavanju teških incidenata u kojima su žrtve Srbi, i kao ključni dokaz grešaka pokrajinskog rukovodstva navodili podatke o masovnom i skoro nesmanjenom iseljavanju.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)