U sastav Nezavisne države hrvatske kao fašističke satelitske tvorevine uključena je i teritorija Bosne i Hercegovine, čime je Adolf Hitler nagradio hrvatske nacionaliste za njihovu podršku okupaciji Jugoslavije, ali i "kompenzovao" teritoriju koju je Hrvatska izgubila ustupanjem Dalmacije Italiji. Iako su priznale NDH, Njemačkoj i Italiji nije smetalo da njenu teritoriju podijele na okupaciona područja. Odlukom donesenom u Beču 24. aprila 1941. utvrđena je demarkacija između okupacionih područja dvije sile, koja je išla linijom Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Donji Vakuf, južno od Sarajeva preko Ustiprače do Rudog. U sastav njemačkog okupacionog područja ušao je 31 predratni bosanskohercegovački srez, dok se u italijanskom našlo 27 predratnih srezova, čime je Njemačka zadržala neposrednu kontrolu nad najvećim dijelom teritorije Bosne i Hercegovine.
Pripajanje teritorije Bosne i Hercegovine NDH bilo je ispunjenje jednog od osnovnih programskih načela ustaškog pokreta, čime su njemački nacisti među njegovim sljedbenicima dodatno osigurali vjernost Trećem Rajhu. Ideolozi ustaštva nisu mogli zamisliti svoj "projekat" hrvatske države u koji ne bi bile uključene ove jugoslovenske pokrajine. Smatrali su ih hrvatskim zemljama u kojim, prema njihovim viđenjima, živi većina hrvatskog stanovništva. To je objašnjeno tvrdnjom da su muslimani "najčistiji" dio hrvatskog naroda, dok su u odnosu prema Srbima zastupali tezu da su tobože "doselili sa Turcima", da u tim pokrajinama nisu starosjedioci i da im prema tome ne pripada pravo uticati na proglašenje Bosne i Hercegovine sastavnim dijelom Hrvatske.
Znajući da hrvatska nacionalna većina ne postoji na terenu, osnovni cilj ustaša u Bosni i Hercegovini bio je da izmjenom strukture stanovništva u praksi sprovedu svoj politički koncept o ovim pokrajinama kao "kolijevci Hrvatske". Taj cilj ustaše su pokušale ostvariti s jedne strane, kako smo prethodno pomenuli, propagandom o hrvatskom porijeklu muslimana, a s druge duhovnim i fizičkim zatiranjem srpskog naroda.
Od formiranja NDH na snazi je bila politika odlučnog suprotstavljanja bilo kakvom obliku isticanja muslimanskog nacionalnog pitanja. Polazeći od premise o hrvatskoj etničkoj pripadnosti stanovništva islamske vjere, Bosna i Hercegovina je smatrana "istočnom Hrvatskom" i bila joj je namijenjena posebna uloga u jačanju državne cjelovitosti i jedinstva NDH. Zbog toga je Ante Pavelić dio vladinog aparata planirao premjestiti u Bosnu i Hercegovinu, tačnije Banjaluku.
Poglavnik je za svoju politiku imao značajnu podršku samih muslimana. Veliki broj muhamedanaca, od kojih dosta bivših funkcionera i članova JMO, prihvatio je ustašku ideologiju i vlast, te zauzeo visoke položaje u NDH. Funkciju zamjenika predsjednika Vlade obnašali su Osman i Džafer Kulenović. Ademaga Mešić je bio Pavelićev doglavnik, a Alija Šuljak poglavni pobočnik. Ministarske pozicije u Vladi NDH zauzimali su: Hilmija Bešlagić, ministar prometa i javnih radova 1942- 1943. godine; Mehmed Alajbegović, ministar skrbi za postradale krajeve 1943-1944, zatim ministar vanjskih poslova; Meho Mehičić, ministar skrbi za postradale krajeve 1944-1945. godine. Na mjestu predsjednika Vrhovnog suda u periodu 1944-1945. nalazio se Asim Ugljen, a prije toga na poziciji državnog vijećnika i državnog tajnika. Iz redova bivših članova JMO zastupnici u Saboru NDH su bili: Hivzija Gavrankapetanović (drugi dopredsjednik Sabora), Ismet-beg Bektašević, Ferid-beg Cerić, Bećir Đonlagić, Ismet-beg Gavrankapetanović, Veliki župan Velike župe Vrhbosna Nihad Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim Krupić, Fetah Krupić.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
