Bijasmo se zaustavili na čistini pozadi jedne velike njive zasijane visokom pšenicom koja nam služaše kao vrlo dobar zaklon od pogleda s neprijateljske strane. Kada je otpočelo razvijanje pješadije, artiljerija otvori paljbu na jedan redut na sjeverozapadnoj strani sela Rakovice. Čim čuše naše topove, pješaci ubrzaše korak. Major Nikolaj Kirjejev sa svojim štabom kretao se uvijek u streljačkom stroju.
Poslije 40-50 koraka ubrzanog kretanja najedanput osu jedan snažan plotun na cijelom frontu sa neprijateljske strane. Ovo je bilo prvo moje, a i svih ostalih, vatreno krštenje. Kao po komandi, cio streljački stroj zaleže, pa, naravno, i ja; samo je uspravljeno stajao onaj kolos od čovjeka u crvenoj svilenoj košulji, onaj junak, onaj valjda jedinstven pobornik ove slovenske ideje, onaj neustrašivi borac, major Kirjejev. Počeše klepetati i naše šaspovljače, naravno, bez ikakvog nišanjenja u onoj gustoj i visokoj pšenici.
Poslije nekoliko preciznih artiljerijskih metaka posada turskog reduta u najvećem trku pobježe ka selu. Major trubom naredi pokret i napad. Pođosmo praćeni plotunima. Meci srećom prolijetahu dosta visoko iznad naših pognutih glava. Pokreti su vršeni po bataljonima, za kojima su išle njihove djelimične rezerve. Poslije jednog sata borbe i kretanja desno krilo poručnika Bulajića dohvati se jugozapadne ivice sela Rakovice, i najedanput ugledasmo jak dim sa te strane – zapališe naši neke turske straćare. Ovo još više razdraga majora Kirjejeva, koji neprestano vikaše: "Napred, braćo! Eno bega podli Turčin!"
Borba je sve jača i obostrana paljba sve intenzivnija. Trebalo je primaći rezervu radi ojačanja desnog krila i izvršenja juriša na već pokolebane Turke. I ja i mladi podnarednik kadrovac, ordonans i trubač stajali smo pored samog majora kada je razdragano viknuo trubaču: Sviraj, rezerva naprijed ka desnom krilu! Mjesto rezerve vrlo se lijepo vidjelo iz streljačkog stroja. Siromah trubač već poblijedio, vrat mu se naduo, pozivajući rezervu, ali s te strane niko se ne pomaljaše.
Ljut do očajanja, major izvadi svoju posjetnicu (vizitkartu) i, naslonivši je na moja leđa, napisa, koliko se sada sjećam:"Ovlašćujem podnarednika N. N. da dovede bataljon iz rezerve i da ubije njegovog komandanta onde gdje ga nađe!" Žao mi je što sam zaboravio ime onog mladog, hrabrog i vrlo uglednog podnarednika. Podnarednik ode hitno. Borba se produžava. Malo zatim doletje jedan vojnik i raportira majoru da je teško ranjen kapetan Petković i iznesen iz borbe. Major se prekrsti i samo reče: "Heroj".
Poslije jednog sata, valjda i više, vrati se podnarednik sav zaduvan i raportira da nigdje nije mogao ni vidjeti ni naći niti bataljon niti njegovog komandanta. Major se lupi lijevom rukom po čelu i uzviknu:"Ah, sukin sin…" i još nešto ruski izgovori, pun jeda i očajanja. Desno krilo ponovo poče prodirati u selo. Major je u uspravnom stavu krenuo više udesno duž streljačkog stroja, mahnuo desnom rukom naprijed i u dva maha uzviknuo: "Naprijed hrabro, braćo! Turci odstupaju!" U taj mah tri kuršuma sa jednog visokog čardaka iz sela Rakovice projuriše kroz grudi ovoga plemenitog Rusa i velikog prijatelja našeg naroda i njegovih ideala. Kao nekakav hrast posrnu ovaj gorostas, uzviknu:"Držite se, braćo!" stropošta se na leđa i odmah izdahnu.
To se dogodilo 6. jula oko pet i po časova po podne. Za sve vrijeme borbe ovoga dana cio streljački stroj imao je potpuno samopouzdanje u njen povoljan ishod, jer su borci vidjeli svog komandanta sa sobom zajedno u streljačkom stroju. Nije proteklo valjda ni 10 minuta od pogibije ovoga div-junaka, a već su trupe saznale za njegovu smrt. […] Još prije početka razvijanja za borbu major mi je naredio ovo: "Ako poginem, skini mi sablju, izvadi sat i sve to sa ovom kesom dukata (bješe ih jedno stotinak) pošalji đeneralu Černjajevu".
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
