Nekoliko posljednjih paragrafa "Zakona za učenike ribničke škole", u kojima se govorilo o vladanju i učenju, dopunjavani su određivanjem broja drenovih "firgaza" (štapova), kojih je uvijek bilo u dovoljnom broju u koritu napunjenom vodom. Jedanput sam sâm bio počastvovan da budem jedan od dvojice koji su po zapovijesti učiteljevoj opalili deset "firgaza" jednom jadniku, našem drugu. Nikada nisam bio u takvom uzbuđenju kao kad sam prvi put zamahnuo "firgazom" da udarim po golom tijelu. Od silnog uzbuđenja i sažaljenja, onako besvjesno, spustio sam štap, ali zato u istom trenutku, uz praksu učitelja Srete, osjetih silnu žeravicu na desnom uvu, koja me prosto podiže od zemlje. Nekom neobičnom srećom bio sam pošteđen od batinanja iako sam jedanput osuđen na pet udaraca, ali se ne sjećam zašto mi učitelj naredi da se dignem i da klečim.
Ne samo mi đaci, već i svi ostali koji su ma kakvim poslom dolazili u školu imali su neobičan strah od učitelja Veličkovića, veoma strogog čovjeka, koji se valjda nikada u životu nije nasmijao. Onaj koga bi kazna batinanja mimoišla zbog kakve manje krivice određivan je da usred pola noći prelazi rijeku Ribnicu i da učitelju donese hladne vode iz one strašne pećine, u koju smo i usred bijela dana s nekim strahom ulazili, praćeni cikom bezbrojnih slijepih miševa. Svaki je od nas volio i batine izvući, samo da ne ide noću u onu strašnu pećinu.
Za dvije godine mojeg mučnog školovanja u ribničkoj školi nikakva viša vlast nije obilazila školu. U njoj je učitelj Sreten bio apsolutni gospodar.
Nekako pri kraju druge godine mog bavljenja u Ribnici, jednog dana dođe na odsustvo u Struganik moj brat Lazar, koji je kao narednik bio na službi u kragujevačkom garnizonu. S njim je došao i njegov prijatelj doktor Mita Lomigorić. Na kakav je način moj brat ubijedio učitelja Veličkovića da mi dozvoli da dalje školovanje produžim u Kragujevcu nije mi poznato, jer je to bio neumoljiv čovjek. Za sve vrijeme dok je moj brat s doktorom Lomigorićem boravio na odsustvu kod kuće nisam im smio prići iako su me svakog časa pozivali. Obično sam ih posmatrao sa plota ili vrljika kojim je dvorište bilo ograđeno. Čim se ko od njih približi da me zove, ja najedanput skočim sa vrljika i preko nekakvog korova pojurim uzbrdo. Pravac mojeg jurenja obilježavalo je talasanje korova preko kojega sam izmicao da bi se ponovo pojavio na vrljikama s druge strane.
Jednog lijepog dana avgusta 1867. dadoše mi prvi put opanke "građenike", posadiše me na osedlanu Singulju (tako se zvala jedna naša dosta visoka kobila) s punim bisagama i velikim uterkijama. Obučen u čisto, novo i bijelo "rublje", poljubih u ruku svoju majku, koja me uz plač pritište na svoje grudi jedva izusti: "Srećan ti put moja bubice", tako mi ona od milošte tepaše. Pozdravih se sa ostalim ukućanima i u pratnji jednog od svoje braće krenuh preko Baćinca, Planinice, Suvobora i Gornjeg Milanovca u Kragujevac. Moja tuga za majkom, kućom, mojim kozama i selom bješe beskrajna. Cijelim putem do Kragujevca nisam progovorio ni jedne jedine riječi. Neobično ljut i zabrinut, pored ostaloga, samo sam se Bogu molio da Singulja ne posrne idući po onako iskrivudanoj kamenitoj stazi preko Suvobora, te da se ne stropoštam sa nje.
Moj brat Laza već je bio uredio da budem na stanu i hrani kod doktora Lomigorića. Njegovi ukućani neobično su me ljubazno dočekali, ali ja nikome u oči nisam smio pogledati za duže vrijeme.
U određeno vrijeme stupio sam u treći razred osnovne škole u Kragujevcu kod katihete Jovana Markovića. Kod ovoga dobrog i blagorodnog katihete za jednu godinu svršio sam treći i četvrti razred osnovne škole, tako da sam već iduće 1868. godine bio gimnazist.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
