Na prostoru između javorske carinarnice i mehane Valjevska brigada rano izjutra jednog dana bijaše prikupljena i očekivaše naredbu za prelazak granice. U prethodnici bijaše određen bataljon kapetana Vanlijća, a moja četa, naravno, obrazova prednju trupu. Kretali smo se putem koji je vodio zapadnim padinama Vasilijinog vrha, krivudajući pored jedne česme, odakle su i naši i turski vojnici zajedničku vodu odnosili. Put je dalje izbijao na selo Kladnicu, u kome su isključivo živjeli Albanci, a odatle nastavljao dalje ka Sjenici.
Druga jedna kolona nastupala je lijevo od nas takođe ka Sjenici. Pri samom prelazu granice moje patrole opaziše kako nizami iz svoje javorske karaule pobjegoše putem ka Kladnici. One se prvi put sukobiše s turskim patrolama kod tog sela i poslije kratkog puškaranja Turci užurbano odstupiše ka svojim pripremljenim položajima.
Nastupali smo preko onako velikog snijega i podilazili turskim položajima, odakle Turci otvoriše rijetku pješadijsku vatru protiv mog streljačkog stroja. Međutim, ovo nije iznenadilo naše vojnike, već prekaljene ratnike iz prošle godine. Legoše potrbuške po onom cjelcu, ukopaše u snijegu ležišta za laktove i najedanput otpoče klaparanje šaspovljača duž cijeloga streljačkog lanca. One glomazne ruske sprednjače s belgijskim nožem i u ovom ratu ostadoše kao neka velika bijeda na rukovanju kod obveznika II klase.
Poslije kraćeg puškaranja komandant bataljona, primijetivši da Turci ojačavaju svoj streljački stroj, odluči da razvije dvije čete udesno jednim potočićem i natkrili Turke. Ovi pokreti još nijesu bili dovršeni, a Turci otpočeše pojedinačno napuštati svoje rovove, naročito kad ugledaše da naša 4. četa u smaknutom poretku vrši užurban pokret udesno preko onog kamenjara, boreći se s neobično velikim snijegom koji tu bijaše napadao.
Naši veoma okretni i bistri vojnici samo jednim pogledom shvatiše situaciju i bez ikakve moje komande povikaše: "Ene, de, more Turci odstupaju, a naši hoće da ih obiđu. Ajdemo i mi naprijed, šta čekamo ovdje?" Radosno im se pridružih i sa uzvikom "Naprijed junaci" krenuh jedva izvlačeći noge iz onog ogromnog snijega, cijelca. Kad se dokoturasmo do turskih položaja, zatekosmo tri mrtva Arapina, a duž njihovog streljačkog stroja krv bijaše poprskala koru snijega. Naši vojnici sa iskrenim sažaljenjem posmatrahu poginule turske vojnike. Jedan od naših, kad ugleda one mrtvace, uzviknu: – A ih, pobogu brate, koliki si! Odakle li su došli ovi jadnici!
Prikupih svoju četu na pravcu kretanja i po dobijenom znaku komandanta bataljona, opet u vidu prethodnice, krenuh naprijed. Put bijaše zatrpan ogromnim snijegom pa smo se kretali tragom Turaka. Dan bijaše potpuno vedar, a pred očima nam samo blještaše sjajna kora zamrznutog snijega.
Bijaše već prevalilo podne kada sa četom stigoh na Orlov kljun (tako se, čini mi se, zvaše jedan poveći kupasti brežuljak), sa kojeg ugledasmo Sjenicu u jednoj ravnici na jedva 2.000 metara ispred nas, koju obavijaše dosta providna magla.
Prikupljajući četu za dalji pokret, s nekim neobičnim ushićenjem i nekom hladnoćom u srcu posmatrao sam Sjenicu i zamišljao šta se sve još može dogoditi. Oko Sjenice nijesam ništa mogao da primijetim, izgledaše mi kao pusta varoš, samo se pušio poneki odžak, koji kazivaše da ipak tamo neko živi. Okupljajući se oko mene, vojnici me zapitkivahu "Slave ti, gospodin potporučnik, je li ono varoš Sjenica kuda nam ti reče da idemo? Pobogu brate, nećemo tamo do mraka stići!"
U toku tih i takvih mojih razmišljanja i razgovora s vojnicima tamo na našem lijevom krilu grmjeli su topovi i naši su napredovali.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
