Rusko-tursko primirje, zaključeno 19. januara 1878, dovelo je do prekida operacija srpske vojske. Naime, 22. januara, kada su tri srpska korpusa koncentrično nastupala prema Kosovu, knez Milan je primio pismo od velikog kneza Nikole iz Jedrena koje glasi: "Čestitam Vašoj Svetlosti sretan svršetak rata. Osnovi mira koje smo predložili i gdje smo imali u vidu interese Srbije, primljeni su. Primirje zaključeno za sve vrijeme dok traju pregovori o miru. Molim, dakle, Vašu Svetlost za naredbu da odmah prestanu vojne operacije na svim tačkama i da se sa turskim komandantima sporazumijete za opredjeljenje demarkacione linije, po detaljima koje vam sjutra šaljem po naročitom oficiru."
Mjesec dana po potpisivanju primirja zaključen je u San-Stefanu mir između Rusije i Turske. Sanstefanski ugovor predviđao je punu suverenost Srbije, Crne Gore i Rumunije. Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Rusije i Austro-Ugarske. Srbija je imala da dobije samo neznatna teritorijalna proširenja prema Novom Pazaru i Mitrovici, ali bez ovih gradova; zatim Mali Zvornik, Sakar na Drini i Niš (za vrijeme pregovora knez Milan je poručio Rusiji "da srpska vojska neće napustiti Niš, pa sve da je i ruska vojska napadne"). Crnoj Gori je trebalo da pripadne: Nikšić, Gacko, Spuž, Podgorica, Žabljak i Bar; Rumuniji sjeverna Dobrudža, a Rusiji jugozapadna Besarabija, Karas, Ardahan, Bajazit i Batum. Predviđeno je stvaranje velike Bugarske, koja bi pored sjeverne Bugarske i istočne Rumelije, obuhvatila gotovo cijelu Makedoniju i djelove srpske nacionalne teritorije sa Pirotom i Vranjem. Sanstefanski ugovor, čiji je tvorac bio grof Ignjatijev, izazvao je u Srbiji buru negodovanja. On je bacio kneza Milana, kao što s razlogom ističe vojvoda Mišić, u naručje Austro-Ugarske.
O postignutom primirju i Berlinskom kongresu, u svojim ''Uspomenama'', Mišić je zapisao: Primirje nastupi na svim frontovima, a zatim otpoče s radom po srpstvo famozni Berlinski kongres sa svim svojim posljedicama koje će istoričari opisati. Ruski predstavnik na Berlinskom kongresu, grof Ignjatijev, svojim nepromišljenim držanjem i shvatanjem, posija sjeme razdora između nas i Bugara, čije plodove i dan-danas obilato ženjemo.
Da bismo spasli Vranje, Leskovac, Pirot, pa čak i Niš, po savjetu ovog ruskog diplomate, bacili smo se u naručje grofa Andrašija. Od toga vremena i politika knjaza Milana počela je inklinirati prema Austriji.
Svoje učešće u ovom balkanskom ratu Rusi su skupo platili. Slično se dogodilo četvrt vijeka docnije u ratu s Japancima. Međutim, oni iz tih ratova nijesu izvukli dovoljno pouka za sebe u pogledu bolje diplomatske i vojne pripreme rata; to je najbolje pokazao Prvi svjetski rat.
Iz ovoga drugog rata s Turcima mi smo dobili svega četiri okruga: toplički, vranjski, pirotski i niški sa poznatim granicama, zapisao je vojvoda Mišić.
Tri dana poslije zaključenja Sanstefanskog mira Andraši je zatražio da se sastane kongres velikih sila radi revizije rusko-turskog mirovnog ugovora. Ovaj zahtjev je odmah podržala Njemačka i Engleska, koja je poslala svoju flotu pred Dardanele. Kongres je počeo sa radom 13. juna 1878. u Berlinu. Na čelu delegacija šest velikih sila bili su: Bizmark, Gorčakov, Bikonsfild, Andraši, Vadington i Korti. Predstavnicima balkanskih zemalja dozvoljeno je da učestvuju na kongresu samo kao posmatrači. Na Berlinskom kongresu vladao je duh prezira prema malim balkanskim državama. Bizmark je, na primjer, govorio da nema smisla trošiti toliku energiju na pretresanje sudbine takvih "smrdljivih jazbina", kao što su Larisa, Trikala ili drugi balkanski gradovi.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
