Veliki državnik ne samo što treba jasno da uoči važnost politike po vođenje rata, već mora još da zna da krunisanje svojih ideja, svojih uspjeha može da postigne samo pomoću pobjednosnog rata, dakle pomoću vođenja rata što bolje saobraženog politici. Zbog toga mora da obrati najveću pažnju da za vojskovođu izabere čovjeka, koji će mu biti intelektualno srodan i ravan. Ova opšta i, recimo, teorijska razmatranja predstavljaju duhovne veze između politike i rata, onakve kakve jesu; ona pokazuju stvarnost tih odnosa i njihov zakonski duh.
Istinitost ovog zakonskog duha nekorisno je pobijati odvratnošću prema ratu i njegovim strahotama, pa ma kako duboko da ona prožima svakog pojedinca, ili čitave staleže, klase, partije ili čak i narode. Isto tako, bilo bi neumjesno kada bi se meni, samo kao objavljivaču ove istine, htjelo da pripiše neko ratoborno raspoloženje. Iako sam od djetinjstva bio vojnik dušom i tijelom, ipak sam prije rata uvijek želio da me proviđenje poštedi od učešća u ratu. Ova želja je bezuslovno postojala, ona je bila bitno pojačana saznanjem da je upravo izložena stvarnost kod nas bila potpuno zanemarena i da će nas stoga rat opteretiti naposredno velikim, prema svima izgledima nekorisno podnesenim žrtvama u krvi. Ma koliko, naizgled, bilo besmisleno, ipak je rezultat moga saznanja bio težnja da u svome djelokrugu rada pripremam rat do sitnica želeći da ga mudra politika blagovremeno izazove. Prirodno, ispunjenje ove želje nanijelo bi protivniku nepravdu i nametnulo mu velike nepotrebne gubitke i nekorisne žrtve u krvi, ali to je zakon prirode: Ti ili ja! Sve dotle dok postoji pravda, postojaće i nepravda. Što je za nekog pravda, nepravda je za drugog. Pravo koje sebi prisvaja jedan ili mu ono bude dato, nije pravo i onog drugog, protiv čega se on i bori svima sredstvima. Samo kad nepravda bude drugom naturena, tek onda će on stvarno moći da uživa u blagodatima prava. To, međutim, zahtijeva jednu višu pravosudnu i zakonodavnu vlast, koja, u odnosu na države i narode, ne postoji i koje neće nikad biti. Narod koji se dragovoljno i trajno povinuje nanesenoj mu nepravdi, dobrovoljno prima okove roba, zrio je da umre. Narod koji xoće da živi, koji xoće da napreduje i cvjeta, mora da primi i izvede borbu za svoje pravo svima sredstvima. Zbog toga stara izreka Rimljana ostaje i dalje na snazi: ako hoćeš mir, spremaj se za rat – i, treba još dodati, blagovremeno ga izazovi. Ova opšta razmatranja iznesena su kao prethodna zato da bi se na osnovu njih pravilno mogli shvatiti: postanak Svjetskog rata i uzroci pobjeda i poraza. […]
Kad je Rusija, poslije dugotrajnih borbi, najzad savladala Tursku i kad su njene trupe nastupale ka Carigradu, engleska flota uplovila je u Mramorno more. Engleska je izjavila da Rusija treba da računa s time, da će se njene trupe sukobiti sa engleskim u Carigradu. Ova intervencija Engleske prinudila je Ruse da zaključe mir. Teški uslovi mira u St. Stefanu pobudili su Englesku na proteste, na oružanje i na prijetnje ratom. Ona je, u zajednici sa Austro-Ugarskom, koja se ponovo našla u službi Engleske protivu Rusije, tražila da se preprave ugovori o miru. Ova prepravka vršena je na Berlinskom kongresu pod Bizmarkovim predsjedništvom.
Na ovome kongresu Rusija je lišena najvećeg dijela svojih tekovina. Austro-Ugarska se svojevoljno zadovoljila nalogom za zauzimanje Bosne i Hercegovine, iako joj je bilo ponuđeno prisajedinjenje ovih zemalja. Rumunija je za dragocjene usluge učinjene Rusiji, bila rđavo nagrađena; ona je morala da ustupi Rusiji bogatu Besarabiju dobivši za to siromašnu Dobrudžu. Posljedice ovog kongresa bile su dalekosežne.
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
