Leskovac je odavno prevalio šezdeset godina. Sabira polako kroz šta je sve prošao i prolazio, šta je sve radio i uradio – svodi račune jednog ipak bogatog života naročito na polju istraživanja književne prošlosti Srba u Ugarskoj – to i toliko niko prije njega nije uradio. A o oživljavanju rada Matice srpske da i ne govorimo – njegovo ime vezano je za svaku akciju ove dragocjene srpske institucije kulture. On je bio potporna snaga. Osnivanje Filozofskog fakulteta njegovo je djelo – da nije bilo njega od osnivanja Univerziteta u Novom Sadu jedva da bi išta bilo.

Godine 1969. izabran je za predsjednika Matice srpske. Njegov govor izazvao je različite političke komentare, jer je rekao da će se Matica srpska zalagati za rad od Pešte do Černe Gore. U čaršiji je njegovo zalaganje primljeno sa izuzetnim odobravanjem; da se Matica vraća svojim prvobitnim načelima – da vodi brigu o vaskolikom Srpstvu ma gdje živjelo.

Formirao je ekipu onako kako je želio, u kojoj su njegovi istomišljenici u većini, a to je uglavnom beogradski krug prijatelja. To je izazvalo odijum novosadskog partijskog rukovodstva koje nije blagonaklono gledalo na takvu orijentaciju Matičine uprave.

Početkom maja Leskovac putuje na Svetu Goru, u posjeti manastiru Hilandaru. Oduševljen je tim boravkom sa prijateljima, a i primljeni su kako dolikuje časnicima okupljenim oko Matice srpske koja u ovoj svetinji uživa lijep ugled. A kad su krenuli kući, odlučili su da svrate do manastira Studenice.

Godine 1970. dogodio se radostan događaj u njegovoj porodici – kćerka Maja udala se za Janoša Banjaija, potonjeg uglednog pisca (kritičara i esejistu), koji će postati univerzitetski profesor-hungarolog, dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Kćerka Maja je bibliotekar u Biblioteci Matice srpske.

Leskovac će te godine postati i zvanično penzioner. Ali, pored svih poslova, on nalazi vremena da se posveti uređivanju "Zbornika" – "to je njegovo čedo". Među mnogobrojnim čestitkama za izbor u Akademiju, posebno mu je draga ona koja je stigla od Teodore Petrović, profesorke iz Sremskih Karlovaca, koja do tančina, takoreći, poznaje književnu prošlost Karlovaca i Leskovac želi da je privoli da za "Zbornik" napiše svoje uspomene.

Pročitao je 1975. pristupnu besjedu za izbor za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (ostala dva člana su Vojislav Đurić i Mihailo Stevanović). "Nolit" 1978. godine objavljuje Leskovčevu knjigu "O Lazi Kostiću"; knjigu u koju je sabrao svoje oglede i eseje o piscu kome će posvetiti skoro cio život. Pribojava se osnivanja Vojvođanske akademije nauka i umetnosti – predosjeća da neće biti lako ni njima koji su članovi Srpske akademije nauka i umetnosti – počeli su pritisci da se odluče: jesu li za Beograd ili Novi Sad.

U Maticu dolaze novi ljudi krajem februara, kada je Skupština. Leskovac je predložio da se poslije Veljka Petrovića, Petra Konjovića i Ive Andrića za počasne članove izaberu Desanka Maksimović, Teodora Petrović i Mihailo Stevanović, poznati lingvista. Bilo je kako je predvidio – više nije predsjednik Matice srpske. Na to mjesto došli su novi ljudi – slikar Milivoje Nikolajević, upravnik Galerije Matice srpske, izabran je za predsjednika, a Dušan Popov za sekretara.

Radomir Konstantinović na Trećem programu Radio Beograda, gdje godinama iščitava srpsko pjesništvo, o Leskovcu je napisao laskave ocjene: najprije kaže da je Leskovac živio "pod zvijezdom" istoričara,a ne pjesnika. Konstantinović zaključuje: "Leskovac je ostavio iza sebe jedva nešto više od dvadeset pjesama... ako poezija tu ne dolazi do neposrednije svoje verbalne materijalizacije, nego ostaje uvijek na marginama govora (onako kako Leskovac ostaje na marginama Leskovca), ovaj udes skeptično-melanholičnog duha, pod prijetnjom van-sebičnosti, otkriva se, između stihova, neposredno i nezaboravno"‘.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)