Srpski istoričar dr Aleksandar Lukić nastavlja na detaljan i sveobuhvatan način da se bavi republikanskim pokretom i Jugoslovenskom republikanskom strankom, koja je u istoriografiji ostala prepoznata i kao "mala partija velikih ljudi". Poslije njegove vrlo zapažene knjige "Jugoslovenska republikanska stranka u političkom životu Kraljevine Jugoslavije (1920-1941)", kojom smo se bavili na ovom mjestu, ovih dana, 2025. godine, iz štampe je izašla i Lukićeva knjiga "Vođe srpskih republikanaca: Ljubomir Ljuba Stojanović, Jakov Jaša Prodanović, Jovan Žujović" Kao što joj i sam naslov kaže, ona sadrži biografije tri ličnosti koje su bile istaknuti nosioci republikanskih ideja "ne samo u jugoslovenskoj monarhiji Karađorđevića, već i u Kraljevini Srbiji". Potrebu za tako nečim, Lukić je obrazložio u predgovoru ove knjige: "…o samim ličnostima koje su bile nosioci republikanskih ideja nema biografskih djela, kao što su i načelno u srpskoj istoriografiji biografije istaknutih pojedinaca rjeđa pojava nasuprot svjetskoj istoriografiji, gdje je 'taj žanr daleko popularniji i cijenjeniji'".
I ovu Lukićevu knjigu, kao i prethodnu, izdao je Institut za noviju istoriju Srbije iz Beograda, gdje je on zaposlen kao viši naučni saradnik, a uz njegovo odobrenje i saglasnost Instituta, u ovom feljtonu, u skraćenom obliku, prenijećemo biografiju Ljubomira Ljube Stojanovića, dok ćemo se biografijama dvojice drugih republikanskih prvaka baviti u narednom periodu.
Dr Aleksandar Lukić je rođen 2. 12. 1985. u Beogradu. Osnovnu školu pohađao je u Kalanjevcima, Kozelju i Ljigu, a gimnaziju u Ljigu. Diplomirao je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na kome je i magistrirao i doktorirao. Pored navedene dvije knjige, u koautorstvu sa Miroslavom Mirom Kojić objavio je i monografiju "Učešće 1.300 đaka kaplara u Kolubarskoj bici" (Ljig, 2014).
**
Ljubomir Ljuba Stojanović (1860–1930), Užičanin porijeklom "iz nevesinjske" i "ratničke" Hercegovine, sin Vase puškara i majke Sare, školovao se u Užicu, Šapcu i Beogradu. U Beogradu je na Velikoj školi završio Istorijsko-filološki fakultet, da bi potom nastavio da se usavršava kao državni pitomac u Beču, Petrogradu, Berlinu i Lajpcigu, gdje je stekao veliko filološko i lingvističko znanje. Pripadao je generaciji koja je, pomognuta mlađim naraštajima i zajedno sa njima "osuđena na političku i nacionalnu borbu", sa velikim uspjehom nastavljala započeto djelo oslobođenja srpskog naroda. Napokon, napor je bio krunisan pobjedama u balkanskim i Prvom svjetskom ratu ostvarenjem ideje oslobođenja i ujedinjenja najvećeg dijela srpskog naroda u novostvorenoj jugoslovenskoj državi.
Sa jakim osjećajem za pravdu i moral, za koje su mu savremenici uvijek odavali priznanje i koje mu ni veliki politički protivnici nisu sporili, Ljuba Stojanović nije mogao, kao ni generacije bliske njegovoj, da ostane izvan politike u koju su ga uvele želje za ostvarenjem većih društvenih sloboda i prava srpskog naroda. Savremenik i poštovalac Milan Grol sjećao se da je on "orlovskim stremljenjem, visoko i pravo bio rođen samo za politiku širokih zamaha, nacionalnu i moralnu. Dvije pobude, nacionalna i moralna, bile su mu glavne. U demokratizmu Stojanovićevom moralni momenat" bio je "iznad socijalnog, u idejama o slobodi bitnija zaštita dostojanstva čovekovog nego njegovih interesa". Aleksandar Belić, jedan od učenika Ljube Stojanovića, primijetio je da je "njegova ljubav prema narodu i njegovo shvatanje dužnosti prema zemlji odlučivalo o pravcu koji će dati i svome životu i radu".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
