Iako ga je od politike odbijala "bezobzirna i nesavjesna demagogija" Radikalne stranke u političkom životu obrenovićevske Srbije, Ljubomir Stojanović je prvi put u politiku stupio u vrijeme "vladanovštine" 1897, glasajući upravo za radikalske kandidate, pošto je Radikalna stranka, "kakva je da je, tada bila bolja od ostalih". Od Ivanjdanskog atentata na kralja Milana Obrenovića 1899. i progona radikala Ljubomir Stojanović se, između ostalog, posvetio i politici. U društvu sa Jašom Prodanovićem, Jovanom Žujovićem, Ljubomirom Živkovićem, Ljubomirom Davidovićem, Radojem Domanovićem i drugim nezadovoljnicima oportunističkom politikom Radikalne stranke i njenih vođa (u prvom redu Nikole Pašića), odvojio se poslije Majskog prevrata 1903. od partije i osnovao Samostalnu radikalnu stranku. Većinom jezgro srpske intelektualne elite, samostalni radikali su se proglasili "moralnom žandarmerijom", zahtijevajući čišćenje javnog života od korupcije, nepoštenja, nenačelnosti. U stranački program unijeli su, između ostalog, ostvarenje ideje jugoslovenstva, koju je prihvatio i Ljubomir Stojanović. Usljed rijetko viđene principijelnosti, dosljednosti i političkog poštenja bio je među najužim partijskim vođstvom od njenog osnivanja pa sve do januara 1912, kada je, nezadovoljan što je u klupskoj većini sve više "vejao oportunistički duh", a stranka "počela gubiti svoju načelnu osnovicu", dao "sa treskom i uvredom" ostavku na sve partijske funkcije.
Iako se udaljio od stranačkog vođstva, Ljubomir Stojanović nije prestao da se interesuje za političke i nacionalne poslove. U balkanskim ratovima je učestvovao kao dobrovoljac u Ibarskoj vojsci, dok je u Prvom svjetskom ratu neko vrijeme bio u važnim inostranim misijama srpske kraljevske vlade. Poslije vojnog poraza Srbije u jesen i zimu 1915. godine i izgnanstva srpske političke elite i najvećeg dijela vojske, nije se bezuslovno uključivao u nove zadatke koje mu je predlagala vlada. U februaru 1916. je odbio da ide u misiju u Švedsku, a u aprilu iste godine ponovo u Rusiju. Ratni poraz, dotadašnja politika Nikole Pašića i konačno Solunski proces 1917. godine ubrzali su njegovo opredjeljenje da javno istupa kao republikanac. Uvjeren, kao i Jaša Prodanović, njegov prijatelj i budući kolega u Republikanskoj stranci, da je Solunski proces bila "unaprijed smišljena zavjera da se nevinim ljudima oduzmu glave", Ljubomir Stojanović se više nije dvoumio oko pitanja monarhije ili republike. Od Solunskog procesa 1917. nedvosmisleno je zagovarao ukidanje monarhije u Srbiji, i u tom smislu, Dragoljub Jovanović je kasnije oštroumno ocijenio da je Ljuba Stojanović "do te mjere osudio Aleksandrov Solunski proces da je sproveo još jedno cijepanje nekadašnjih radikala (samostalnih – prim A. L.) i osnovao Republikansku stranku".
Pošto se u avgustu i septembru 1918. naziralo okončanje četvorogodišnjeg krvavog ratovanja u korist sila Antante i njihovih saveznika, ostvarenje jugoslovenskog ujedinjenja više nije izgledalo nemoguće, posebno od ljeta 1918, kad su se Sjedinjene Američke Države odrekle očuvanja Austrougarske u Evropi. Ponesen povoljnim vijestima o uspješnom napredovanju srpske i savezničkih vojski na Solunskom frontu, ni Ljubomir Stojanović više nije sumnjao u mogućnost nastanka samostalne jugoslovenske države. Oktobra 1918. godine je samouvjereno pisao Jovanu Cvijiću da se nada "da će za to [ostvarenje jugoslovenske republike – prim. A. Lukić] pridobiti i dosta i uglednih ljudi, i da će se vrlo brzo doći do uspjeha", ne bi li se olakšao "porođaj Jugoslavije", budući da "naše dve dinastije [Karađorđevići i Petrović-Njegoši – prim. A. Lukić] nikako to ne mogu izvršiti". Obrazlagao je da "politiku ne može voditi jedan čovjek u svom kabinetu" i da u demokratskim državama "političar mora za sobom imati grupu ljudi – partiju".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
