Budući da nije mogao da ostane u Samostalnoj radikalnoj stranci, s čijim se radom poslije 1912. nije slagao, Ljubomir Stojanović odlučio je da će, ukoliko se u Srbiji poslije oslobođenja "obrazuje jedna politička grupa", s čijim bi se programom slagao, "pristupiti joj, i raditi" koliko može "na ostvarenju njenog programa". Jovanu Cvijiću je pisao da je "Jugoslavija tu", i predlagao da se tadašnja srpska opozicija i naučna elita "koncentriše" i izađe spremna pred nastupajuće velike događaje. Međutim, pitanje ko sve to da izvede i "oživi", koje je postavio sebi i svom prijatelju takođe u oktobru 1918. povodom bliskog jugoslovenskog ujedinjenja, u stvarnosti je uskoro potvrdilo izvjesnu nevjericu u sposobnost srpske intelektualne i političke elite da ne samo uspješno osnuje novu jugoslovensku državu kao republiku već i da je za duži vremenski period postavi na zdrave državne osnove.
U novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. Ljubomir Stojanović je, sa njemu svojstvenom energijom, u političkom životu propovijedao republikanske ideje i borio se za njihovo ostvarenje. "Cenzor javnih naravi", Ljuba Stojanović je, "s u neku ruku totalitarnim shvatanjem demokratije, na lenjir izvedene, savršene u poretku i ljudima, u procjenjivanju svega polazio od onoga što u dalekoj budućnosti jednog dana treba da bude", zbog čega je "svoj sud o svemu sjekao kao na panju". "Nesavitljiv u svom moralnom asketizmu, nezavisan od svega i svakoga i gotov na svako lično samopregorenje, preskačući prvi stepen demokratskih ljestvica – 'obrađivanje masa' – Ljuba Stojanović u svojim razlaganjima o demokratiji prešao je odmah na drugi i treći, na pitanje predstavništva tih masa i pitanje državnog poglavara."
Prekom u opštenju s ljudima na terenu političke borbe, republikanci su mu, s obzirom na to da je imao ogroman autoritet, prepustili da teorijski obrazlaže svoje mišljenje i poglede na političke prilike u jugoslovenskoj kraljevini, a što je opet izazivalo pažnju javnosti međuratne jugoslovenske države. Pored javnih predavanja koja je držao po Srbiji u prvoj polovini dvadesetih godina tokom izbornih borbi, Ljuba Stojanović je u svom stranačkom djelovanju ostavio znatno dublji trag kao teoretičar političke ideologije Republikanske stranke. U okviru republikanske ideje razmatrao je probleme demokratije, parlamentarizma, državnosti i nacionalizma u okvirima Kraljevine Jugoslavije, tragao za njihovim rešenjima i otvorio neka suštinska pitanja. U vrijeme osnivanja Republikanske stranke početkom 1920. već je bio izgradio osnovu svojih republikanskih pogleda i načela, koja je kasnije tokom političkog rada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca unekoliko mijenjao rukovođen stečenim iskustvom na političkom terenu nove države, ali od najvažnijih – ideja demokratije, obrazovanja federativne republike jugoslovenskih naroda – nije odustao.
Kao što je pomenuto, već u vrijeme stvaranja Samostalne radikalne stranke Ljubomir Stojanović je prihvatio ideju jugoslovenstva kao okvir u kojem bi se najpotpunije izvršilo i srpsko nacionalno ujedinjenje. I tu ne bi trebalo da bude zabune, ni on, niti najveći dio srpskih generacija koje su prihvatile jugoslovensku ideju nisu bili nacionalno nesvjesni Srbi. Anacionalnost srpskih elita zbog dokazivanja pravovjernog jugoslovenstva je došla kasnije. Ljubomir Stojanović nije gajio iluzije u pogledu lakoće ostvarivanja srpskog i jugoslovenskog ujedinjenja. Bio je svjestan različitih kulturnih uticaja među jugoslovenskim narodima koji su doprinijeli da su jedni drugima bili potpuno tuđi u jednom od najvažnijih elemenata potrebnih za uspješno nacionalno ujedinjenje: u duhovnom elementu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
