Rukovođen različitim istorijskim iskustvom jugoslovenskih naroda, njihovim međusobnim nepoznavanjem i vrlo niskom političkom sviješću o uslovima postojanja i potrebom održanja građanske demokratske države, Ljuba Stojanović je smatrao da je tip predsjedničke "amerikanske" federativne republike i demokratije najbolji za jugoslovenske političke prilike. Međutim, iskustvo švajcarske federativne republike i ideje i praksa francuskog političkog života bili su bliži razmišljanjima i shvatanjima većini prvaka Republikanske stranke, zbog čega su u partijskom programu buduću jugoslovensku republiku predvidjeli izgrađenu na principima švajcarske i francuske državnosti i republikanske demokratije. Kao predsjednik Republikanske stranke Ljuba Stojanović je prihvatio odluku većine Glavnog odbora, ali se nije odrekao svojih pogleda i pored stranačkog programa uglavnom je prilikom javnih predavanja i govora obrazlagao svoje političke ideje. Kako je vremenom zbog neslaganja srpskih političkih partija i HRSS Stjepana Radića oko oblika državnog uređenja politički život jugoslovenske monarhije ulazio u ozbiljnu krizu, i Ljuba Stojanović se u političkim nastupima sredinom dvadesetih godina ozbiljno bavio problemom srpsko-hrvatskih odnosa uopšte. Budući da su Hrvati predvođeni Stjepanom Radićem odbijali da do 1925. priznaju legitimnost novih jugoslovenskih vlasti, a s druge strane nijesu jasno iskazivali šta žele, Ljuba Stojanović se pitao koliko su iskreno 1918. stupili u novu jugoslovensku državnu zajednicu. Bio je jedan od rijetkih Srba koji je otvoreno kritikovao nedostatak svijesti Hrvata o potrebi održanja jake jugoslovenske države i poručio im da, ukoliko nijesu zadovoljni suživotom sa Srbima i žele svoju državu, slobodno to i kažu, ali i snose posljedice takve odluke.
I u vrijeme stvaranja jugoslovenske države 1918/19, a pogotovo kasnije u jugoslovenskoj monarhiji, Ljubomir Stojanović je ispred rasprave o obliku i formi državnog uređenja, uvijek isticao da bi trebalo da su svi "načisto sa glavnim pitanjem: žele li Srbi, Hrvati i Slovenci da žive u jednoj zajednici, u jednoj državi". "Ja držim", bio je uvjeren dugo vremena, "da [je] svaki razuman Srbin, Hrvat i Slovenac 'želi' ako ni zbog čeg drugoga, a ono iz prirodnog nagona za samoodržanjem". Po njegovom mišljenju, samo ujedinjeni jugoslovenski narodi mogli su da očuvaju "zadobivenu slobodu" i ne padnu opet u "ropstvo", u kom su dugo vremena bili.
Zalaganje za obrazovanje federativne republike jugoslovenskih naroda Ljubomir Stojanović je obrazlagao činjenicom da je "kulturni nivo" tri jugoslovenska naroda "vrlo nejednak u raznim krajevima". Srbi, Hrvati i Slovenci od svog naseljavanja u "ove krajeve ne samo da nikad nisu bili svi u jednoj državi, nego ni sami Srbi nisu nikad svi bili ujedinjeni u jednu državu". Dug vremenski period tokom kojeg su tri naroda živjela ili nezavisno jedni od drugih, ili su bili "podjarmljeni", pod vlašću neslovenskih naroda, je uslovilo, "pod uticajem raznih vjera i raznih kultura različan narodni mentalitet". Stoga se prilikom polaganja osnova novog državnog uređenja nije smjelo prenebregavati da se u trenutku ujedinjenja kod jednog naroda već bila stekla "svijest o njegovoj individualnosti, posebnoj kulturi, književnosti", te posebna inteligencija, što se sve "lako ne zaboravlja i ne napušta". Nije gubio iz vida ni vjerske podjele srodnih jugoslovenskih naroda, koje su takođe uticale na obrazovanje "različitog mentaliteta između pravoslavnih Srba s jedne i katoličkih Srba i Hrvata sa Slovencima s druge strane", i sa "Muhamedancima", koji su 1918. za njega predstavljali "nešto treće". Kasnije je tvrdio da je Srba bilo "od tri vjere, pravoslavnih, muhamedanaca i katolika", ne izdvajajući "muhamedance" posebno, jer je smatrao da vjera ne može biti obilježje narodnosti. Nije poricao da je trebalo podsticati ono što je jugoslovenske narode spajalo, ali je upozoravao da je bilo puno stvari koje su ih razdvajale i činile nepoznatim jedne drugima.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
