Političko ujedinjenje Jugoslovena došlo je prije duhovnog, koje se nije moglo ostvariti "naprečac, jednom odlukom, jednim zakonom", već dugotrajnim i napornim radom.
Međutim, ako je za svijest o duhovnom jedinstvu bilo potrebno vrijeme, svijest o državnom jedinstvu se mogla "postići vrlo brzo". "Kad mogu u Švajcarskoj", pisao je Ljubomir Stojanović, "da žive u zajednici tri naroda, sa tri različita jezika i koji imaju svaki iza leđa krupne i napredne državne jedinice svoga roda i jezika, pa opet ne teže da k njima priljube (a sve zahvaljujući svome federativnom sistemu), kako ne bi mogli" jugoslovenski narodi "sa gotovo istim jezikom, a bez ikakvih spoljnih centara kojima bi mogli gravitirati". Zaključivao je da je tadašnjim jugoslovenskim prilikama više odgovarala decentralizovana državna zajednica uređena na federativnom principu. "Treba samo", pisao je, "smisliti državno uređenje u kojem valja ozbiljno voditi računa o osećajima" i mentalitetu Srba, Hrvata i Slovenaca, "praktično" izbjeći sve što je tu osjetljivost moglo da uvrijedi, i tako "postići da u njemu budu potpuno zadovoljni i Srbi i Hrvati i Slovenci". U novoj državnoj zajednici sa Srbijom, Hrvati i Slovenci trebalo je da "osjete da su zaista svoji gospodari, a ne da su jednu upravu zamijenili drugom". Za razliku od većine ostalih političkih prvaka Kraljevine SHS, Ljubomir Stojanović nije poistovjećivao državno jedinstvo i narodno jedinstvo. Shvatao ih je kao "dvije stvari, a ne jednu" i više puta tvrdio da je prvo trebalo riješiti državno jedinstvo, "onu koja je glavna", i koju je bilo "moguće odmah riješiti", dok je narodno jedinstvo trebalo "ostaviti vremenu da ga ono rešava".
Između koncepta "jednostavne države sa jednim zakonodavnim parlamentom i širokim oblasnim autonomijama", odnosno unitarne države i "čiste federacije", Ljuba Stojanović se opredijelio za drugu varijantu mogućeg jugoslovenskog državnog uređenja. Polazeći od činjenice da je država "samo onda jaka i stabilna ako počiva na stvarnosti", dao je prednost republikanskom federativnom naspram monarhijskog unitarističkog oblika državnog uređenja. Zalažući se za obrazovanje federativne jugoslovenske republike, Ljubomir Stojanović je polazio i od negativnog iskustva drugih velikih monarhija, poput Austrije, Njemačke i Rusije, kojima je uzrok propasti nalazio "baš u osnovnim uređenjima tih država, a ne u ovakim ili onakim zakonima, ili u političkim partijama". Strahovao je da se nešto slično ne dogodi i jugoslovenskim narodima ako budu "na neprirodnim i neracionalnim osnovama" formirali svoju "mladu državu".
Ljubomira Stojanovića je stvarnost na terenu upućivala na obrazovanje jednostavne decentralizovane države na demokratskoj osnovi, u kojoj bi svi Srbi, Hrvati i Slovenci bili ravnopravni građani, zajedno sa "svima tuđim narodnostima, koje se zateknu na državnoj teritoriji". Kako je bilo nemoguće "geografski odijeliti" Srbe i Hrvate, pogotovo Hrvate i Slovence da bi se stvorile tri savezne države, predlagao je da se u početku od tadašnjih istorijskih oblasti (Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre, Hrvatske sa Slavonijom i Sremom, Bačke i Banata) obrazuju federativne jedinice savezne države ("samoupravne pokrajine"). Zajednički državni poslovi trebalo je da budu vojska, spoljna politika, finansije, saobraćajnice, jedinstvo u ekonomskim odnosima prema drugim državama, carina i "zakon još koji prema potrebi".
Prema zamisli Ljubomira Stojanovića, postupak obrazovanja novih samoupravnih pokrajina mogao je da se pokrene na osnovu zahtjeva određenog broja poslanika u centralnoj Narodnoj skupštini. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
