Model američke republikanske demokratije očigledno je bio bliži shvatanjima demokratije Ljubomira Stojanovića, utičući na njegove republikanske poglede. Zalažući se za republikanski oblik državne uprave, šef srpskih republikanaca je besjede gotovo po pravilu počinjao citirajući odredbu američke Deklaracije o nezavisnosti, po kojoj su "svi ljudi stvoreni jednaki", kojima je kao takvima "tvorac dao izvjesna prava, koja su od njih nerazdvojna; među tim pravima su pravo na život, na slobodu i na staranje o svom blagostanju. Vlade su među ljudima ustanovljene da obezbijede ova prava", a "prava njihova moć proističe iz pristanka onih nad kojima se vlada". Obrazloživši da je republika u osnovi oblik državne uprave gdje je narod suverenu vlast preko izbora neposredno prenosio na određeno vrijeme onome koga smatra za "najdostojnijeg", razmatrao je potom dva moguća republikanska sistema (predsjednički kao u Americi, i parlamentarni kao u Francuskoj), govoreći o njihovim nedostacima i prednostima.
Ljuba Stojanović je u sravnjivanju dva republikanska sistema prednost dao američkom, gdje je predsjednika birao narod isto onako kao i poslanike za Skupštinu. Narod je na četiri godine povjeravao predsjedniku upravnu, izvršnu i zakonodavnu vlast, koju je on vršio preko državnih sekretara ili ministara, koje je sam postavljao ili smjenjivao. Ministri su bili činovnici predsjednika republike i obavljali su državne poslove s njegovim pristankom i odobravanjem. Nijesu bili "politički ljudi", nijesu mogli u isto vrijeme biti i poslanici u Skupštini. Pravo zakonodavne inicijative imali su predsjednik i Skupština, a da bi jedan zakon bio punovažan, morao je da ima pristanak obije strane. Budžet prihoda i rashoda sastavljala je Skupština prema podacima podnijetim od strane ministara.
U Francuskoj, predsjednik je biran od strane Senata i Skupštine u zajedničkoj sjednici, nije imao nikakve vlasti, i "samo je spolja" predstavljao državu i potpisivao zakone i ukaze. Vladalo se kao u ustavnoj i parlamentarnoj monarhiji, s razlikom što "šef državni" nije bio doživotan i nasljedan, nego se birao na svakih sedam godina. Ljubomir Stojanović je uočio nekoliko nedostataka parlamentarne vladavine, od kojih je na prvom mjestu istakao "nezgodu" što su upravna i zakonodavna vlast bile usredsređene u rukama skupštinske većine. Ministri, zavisni od skupštine, morali su da rade prema njenim naredbama i "nisu ništa drugo do izvršioci volje skupštinske većine" za koju nije bilo zakonske odgovornosti. Biračima su odgovarali samo moralno, ministarska odgovornost je bila "na hartiji", dok je njihove postupke uvijek štitila skupštinska većina čiji su organi bili. Parlamentarna republika je tako bila država sa dva šefa, jednim pravim – predsjednikom vlade, i drugim "samo po imenu" – predsjednikom republike.
Parlamentarnu vladavinu je Ljubomir Stojanović označio kao partijsku vladavinu, i njeno postojanje je podrazumijevao u državi gdje su postojale samo dvije partije, tako da je ona koju je narod većinski izglasao, imala pravo "partiski upravljati", pošto je većina naroda bila na njenoj strani. Međutim, skrenuo je pažnju da ovakav slučaj više nije postojao ni u Engleskoj, "kolijevci parlamentarizma". Prisustvo više partija u političkom životu jedne države podrazumijevalo je da se one poslije izbora i ulaska u Skupštinu međusobno pogađaju zbog učestvovanja u vlasti, prilikom čega, pored načelnih razlika, "igraju isto toliku ako ne i veću ulogu partiski interesi, i lični i materijalni interesi i ambicije", usljed čega često najviše trpe državni poslovi. U jugoslovenskom slučaju ministri su, usljed nesređene državne administracije, morali da "vuku poslove", a "kako će ih oni raditi", pitao se Ljuba Stojanović, "ako su nestručni ili nesposobni". [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
