Nasuprot stvarnom državnom jedinstvu održavano je, međutim, nepostojeće narodno jedinstvo, pošto se pri stvaranju države pogrešno smatralo da je narodno jedinstvo "već svršena stvar". Ljuba Stojanović je uočio da je iskustvo zajedničkog života potvrdilo suprotno, uglavnom zbog činjenice da se državno jedinstvo ostvarilo prije duhovnog, narodnog ujedinjenja. Njemačka i Italija bile su dobar primjer duhovnog ujedinjenja naroda prije državnog, pa opet ni kod njih se državno ujedinjenje nije ostvarilo "bez trzavica". Budući da u jugoslovenskoj državi nije postojalo narodno jedinstvo, nije se čudio teškoćama koje su postojale u jugoslovenskom političkom životu.[...] Nije poricao da među njegovim savremenicima postoje ljudi koji zagovaraju narodno jedinstvo pod imenom jugoslovenstva, ali je ukazao da "zla politička sudbina" jugoslovenske zajednice "nije dala da ideja narodnog jedinstva prodre u dušu narodnih masa". Razlike među jugoslovenskim narodima bile su posljedica podvojenog političkog života u prošlosti i uticaja raznih vjera i kultura. Ljuba Stojanović je vjerovao da ovo ne smeta državnom jedinstvu, da se sve navedeno moglo izjednačiti, samo je trebalo vremena, budući da je "dugo vrijeme te razlike i stvorilo". Uspješno rješenje narodnog jedinstva vidio je u dobrom državnom uređenju, i slobodi koju je u njemu trebalo da osjećaju i uživaju i Srbi, i Hrvati, i Slovenci.
Ljuba Stojanović se potom posvetio analizi uzroka pojave članka "Reč Jugoslavija". Činjenica je da je Jovan Dučić "pjesnik stihom i pjesnik prozom", da su mu stihovi savršeni oblikom, da se lako, a često i sa uživanjem čitaju "zbog skladnosti metruma i slika", ali "o stvarnosti, o iskrenosti, o dubini osjećanja", pisao je Ljuba Stojanović, "dalo bi se već poviše govoriti". Za srpskog naučnika ni proza Jovana Dučića, pisana lijepim stilom, nije imala nikakve veze sa jugoslovenskom prošlošću ili sadašnjošću. Zaključio je da je pjesnik veliki obožavalac riječi, te se nije čudio što ga je i riječ "Jugoslavija" zanijela i oduševila.
Dučićevo tumačenje srpske istorije Ljuba Stojanović je označio kao "pjesničke fantazije". Pjesniku je održao malu lekciju iz istorije. Zeta i Duklja su "oboje isto", te ukazao da su Nemanjići nosili titulu "kralj sve srpske zemlje i primorske", čime je bilo jasno naglašeno dvojstvo između Raške – "Zagorja", i "Primorja", koje je Stefan Nemanja ujedinio u jednu državu. U titulama su Nemanjići ponekad nabrajali poimenice i primorske oblasti kao što su Dioklitija, Travunija, Zahumlje, "pa i Dalmacija", što ništa nije štetilo jedinstvu nemanjićke države. Takođe, ime Srbija je bilo staro – Grci su Stefana Prvovjenčanog i njegovog sina Radoslava nazivali kraljevima "sve Srbije i Diokleje". U XIV vijeku Nemanjići su nosili titulu "kralj autokrat sve Srbije i Primorja", a knez Lazar se nazivao "va Hrista Boga blagoverni i samodržavni gospodin vsem Srbljem i Podunavju Stefan knez Lazar".
Ljubi Stojanoviću nije bilo ni najjasnije šta je Jovan Dučić htio da kaže tvrdnjama da je promjenom imena države "završena jedna perioda izgrađena na zabludama, na zamršenim tradicijama, na nepovjerenju ili ličnim sujetama". Stekao je utisak da je pjesnik mislio da "trzavica" ne bi bilo da je već 1918. Ustavotvorna skupština nazvala državu Jugoslavijom ("što bi svakako bilo bolje nego kraljevina SHS") i podijelila je na devet banovina umjesto na "trideset i nekoliko oblasti". Sumnjao je da "trzavica" ne bi ni tada bilo i pitao se da li će zaista samo novi naziv države uništiti "zablude", "zamršene tradicije", "nepovjerenje" i "lične sujete", odnosno da se to moglo učiniti jednim dekretom i zakonom. Pitao se da li je riječ "Jugoslavija" mogla da stvori "jedan narod i jedno ime, jedan jezik i jednu nacionalnu kulturu".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
