Jaša Prodanović nije polagao mnogo nade u mogućnost da predstavnici Jugoslovenskog odbora i srpske opozicije postignu uspjeh na nešto kasnije održanoj Ženevskoj konferenciji i primoraju Nikolu Pašića i regenta Aleksandra da prihvate da opštejugoslovenska Konstituanta odlučuje ne samo o političkom sistemu buduće jugoslovenske države, već i o obliku državnog uređenja. Ljubi Stojanoviću je pisao da ih čeka borba, zbog čega je trebalo "raditi i u Srbiji i na strani: najprije ovdje [u Srbiji – prim. A. L.], pa poslije tamo". Jaša Prodanović nije sumnjao u uspjeh ukoliko bi odmah radili "punom parom", te je dolazak Ljube Stojanovića priželjkivao svakog trenutka, budući da je smatrao da bi njegovo držanje "elektrisalo nepouzdane elemente". "Ne ostani neaktivan", pisao mu je, "nego dođi odmah".
U velikoj žurbi i ništa manjoj želji da u novoj državi započne borbu za širenje i ostvarivanje republikanskih ideja, Ljubomir Stojanović je u Beograd otputovao "aeroplanom". Početkom 1919. je za njim došao u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i Jaša Prodanović, njegov budući glavni saradnik i jedan od osnivača Republikanske stranke. Uskoro su svim snagama obojica prionuli da ostvare zacrtani cilj, i nastajanje nove stranke najviše je bilo rezultat zajedničkog rada ove dvojice istaknutih javnih radnika i republikanaca u toku 1919. godine.
U novostvorenoj jugoslovenskoj državi 1918. Jaša Prodanović je zajedno sa Ljubom Stojanovićem radio na osnivanju i učvršćivanju Republikanske stranke. I dok su pojedine manje grupe srpskih republikanaca u Beogradu uspjeli da povežu i organizuju, stvari se u pogledu samostalnih radikala nijesu odvijale onako kako su željeli. Samostalci su se na pitanju republike podijelili i manjina je zajedno sa njima osnovala Jugoslovensku republikansku stranku, dok se većina do proljeća 1920. deklarativno izjasnila za monarhiju. […]
Osnivanje Republikanske stranke u januaru 1920. nije prošlo neopaženo u Beogradu, ali ni van zemlje. Jaša Prodanović je smatrao da je formiranje partije "elektrifikovao Beograd", te da je republikanski proglas bio "lijepo primljen, te saradnju obećavahu mnogi", a štampa je "bez malo izuzetaka simpatično propratila pojavu i proglas stranke". Osnivanje nije promaklo ni zvaničnim vlastima. Prema kasnijim saznanjima Jaše Prodanovića od Ljubomira Nešića, sam regent Aleksandar je strahovao neko vrijeme da se cijela Samostalna radikalna stranka ne izjasni za republikanski oblik vladavine.
Većina samostalaca prišla je, međutim, Demokratskoj stranci. Uoči osnivanja Republikanske stranke demokrati Milan Grol, Božidar Marković i Kosta Kumanudi predlagali su da na izbore izađu kao samostalci, "pa poslije izbora da se izjasne za Republiku", što su republikanci odbili. Jovan Žujović takođe je imao rezervi i pomalo je i zamjerao Ljubi Stojanoviću i Jaši Prodanoviću što su ga potpisali na proglas, a da ga prethodno nijesu obavijestili o svojoj namjeri.Treći republikanski vođa je uzdržavanje pravdao spoljnopolitičkim razlozima u kojima se nova država nalazila, ali i isticao da hoće "Republiku kad je narod shvati i zavoli, sa vladom republikanaca koji je vole, a ne sa onima koji se iščaure poslije njene pobjede". Ipak, svidjeli su mu se proglas i program i poručivao je da, iako nije vjerovao "u skori trijumf", ima strpljenja čekati, kao i nadu da će "i dočekati mada" je već bio "star političar".
Mada je Jovan Žujović bio nezadovoljan što su ga bez pitanja potpisali na proglas, on ipak nije odrekao podršku Republikanskoj stranci. Za razliku od Žujovića, druga dvojica potpisanih – Atanasije Šarković i Krsta Marković – bivši samostalni radikali, i javno su povukli svoje potpise početkom februara i istupili iz Republikanske stranke.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
