Jaša Prodanović je saopštio da su on i Živojin Zlatić, Atanasija Šarkovića i Krsta Markovića potpisali na republikanski program i proglas budući da su imali u vidu njihovo aktivno učestvovanje u republikanskom pokretu cijele 1919. i prisustvovanje zajedničkim sjednicama poslanika republikanaca i beogradskog republikansko-demokratskog kluba. Jaša Prodanović nije znao "kakva je čarobna palica pretvorila ova dva ljuta republikanca u krotke monarhiste". Iako se u Srbiji ranije dešavalo političko prevjeravanje, budući da nijesu svi borci bili jedne snage i izdržljivosti, tako brzo povlačenje pomalo je ipak iznenadilo Jašu Prodanovića. Objašnjavajući cio postupak čitaocima "Republike", istakao je da je često bio "dovoljan jedan moćan stisak ruke, jedan blagonaklon osmjeh, jedan svečan doček i paradan ručak pa da od ponekog republikanca stvori monarhistu". Naglasio je da "ovo i nije napisano zbog ova dva gospodina, nego zbog nekoliko kriptorepublikanaca" koji su "i privatno i u užim krugovima" izjavljivali da su republikanci, a u stvari se spremali da "uskoče u liste monarhističkih stranaka". Ako je "prostim ljudima" i moglo biti dopušteno da se kolebaju u pogledu političkih opredjeljenja, isto nije bilo dozvoljeno onima koji su pretendovali da vode narod.
Pobjeda komunista na opštinskim izborima 1920. uznemirila je režim, pogotovo što je za predsjednika beogradske opštine izabran Filip Filipović, glavni sekretar Komunističke partije Jugoslavije. Suočen sa komunističkim osvajanjem vlasti i u prestonici, ministar unutrašnjih djela Milorad Drašković poništio je Filipovićevo imenovanje. Reakcija srpskih republikanaca na samovoljno postupanje Milorada Draškovića nije izostala, a najglasniji u kritici bio je Jaša Prodanović, koji je oštro osudio postupak ministra unutrašnjih djela prema komunističkoj upravi u Beogradu. Imajući u vidu da je komunistička uprava srušena zato što nije položila zakletvu, Jaša Prodanović u čudu se pitao da li se na "stolici ministra unutrašnjih djela" nalazio Rista Bademlić ili Milorad Drašković. Odobravajući odluku komunista da ne polože zakletvu, vođa srpskih republikanaca se pozvao na postojeći sličan slučaj u Privremenom narodnom predstavništvu, kada su nepunu godinu dana ranije predstavnici Narodnog kluba i socijalisti donijeli izvjesne "ograde i motivacije", mnogo prostranije i oštrije u pogledu zakletve od onih "ograda" komunističke uprave u beogradskoj opštini. Nadao se da Državni savjet neće poći putem ministra policije, koji je vodio "preko nasilja ka revoluciji". Ne bez zluradosti Jaša Prodanović je rasuđivao: "Ako nije istorija naučila ničemu budale, mogla je bar poučiti ljude intelekta g. Draškovića, ako im partijsko osjećanje nije pomutilo i zagušilo glas zdravog razuma." U cijeloj mučnoj situaciji za utjehu je bilo što vlada nije mogla da se u svom postupku prema komunistima pozove na "teoretičare pravnike sa Univerziteta, ni praktičare pravnike, sudije najviših sudova u zemlji". "Kad se ne može biti potpuno savjestan, dobro je bar biti postidan", zaključio je republikanski prvak.
Poslije opštinskih izbora, na red su dolazili izbori za Ustavotvornu skupštinu, sa kojom se prilično kasnilo – država je formirana 1918. i već dvije godine je trajao državni provizorijum. Jedan od najvažnijih zadataka Privremenog narodnog predstavništva, u kojem su se nalazili i poslanici Republikanske stranke, bilo je donošenje zakona na osnovu kojih je trebalo da se organizuju i sprovedu izbori za Ustavotvornu skupštinu. Očigledno, Privremeno narodno predstavništvo je dugo radilo bez nekih opipljivijih rezultata za sprovođenje izbora za Ustavotvornu skupštinu.[…]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
