Polazeći od kritike građanskih stranaka, Jaša Prodanović je tvrdio da se njihova vođstva učestvovanjem u političkom životu jugoslovenske države od 1918. nijesu držala proklamovanih programa, zaključno sa 1939. Političke partije su se, bez ikakvih načelnih razloga, frakcionisale, spajale u koalicije, svađale i mirile, mijenjale šefove, imena i programe (na primjer slučajevi kod Demokratske i Radikalne stranke). Vođa srpskih republikanaca je primijetio da je "jedan prevrtljivi političar koji je izjavljivao da bi bio republikanac i kad bismo imali englesku monarhiju učestvovao u Vladi koja je ukinula Vidovdanski ustav".Razmišljajući o sve otvorenijem isticanju demokratskih načela u javnosti od strane vodećih partija, i gaženju istih u političkoj praksi, sjetno je i cinično zaključio kako se sve u Kraljevini Jugoslaviji "podemokratisalo" odjednom: "Sirota demokratija. Koliko je riječima obla i gojazna: sva mast i salo, toliko je u djelima suha i mršava: sama kost i koža." Nedemokratičnost političkih partija prije šestojanuarskog režima sagledavao je, između ostalog, u činjenici da su glasale za protivustavno uništenje Komunističke partije, podržale "po zlu čuvenu" ''Obznanu'' (prvenstveno je prozvao Demokratsku i Radikalnu stranku), donijele antidemokratski čl. 4 Zakona o činovnicima, nasilno razrješavale slobodno izabrane opštinske uprave, vršile, kad su bile u vlasti, velike pritiske prilikom izbora. U takvim uslovima demokratija nije ni živjela, ni životarila, nego je izdisala. Poslije 6. januara 1929. i trenutnog ukidanja višestranačkog života u politici je nastupilo "zlatno doba korupcije i srećno vrijeme za partijske otpadnike, nevjernike, prebjeglice i izdajnike. Na površinu je isplivao politički talog. Mnogima bio je crn obraz ali puna torba", dok je "narod padao u nevolju".
Na mnogobrojna pitanja od strane pojedinih političkih prvaka drugih stranaka zašto srpski republikanci, kad su bili nezadovoljni političkom situacijom u državi, nijesu ušli u blok Udružene opozicije i radili protiv režima, Jaša Prodanović je odgovorio: "Nijesu nas zvali", zbog straha da se saradnjom sa srpskim republikancima ne kompromituju kod krune. Šefovi Udružene opozicije "držali su u rukama dva gvožđa u vatri: tražili su povjerenje odozdo, ali su željeli i podršku". Međutim, i da su ih zvali, republikanci nijesu htjeli da učestvuju, pošto je sudjelovanje u jugoslovenskom političkom režimu bez prethodnih javnih ograda i osuda njegovih nosilaca (što Udružena opozicija, prema mišljenju Jaše Prodanovića nije učinila) značilo priznanje svega što je od strane vlasti urađeno nakon 6. januara. Udružena opozicija je bila organizovana bez ikakvog programa, opravdane parole, obilježene svrhe.
Republikanci su "osjetili", pisao je Jaša Prodanović, da nije bila u pitanju prava parlamentarna borba, već je Vlatko Maček "želio da prebroji svoje privrženike". Razmatrajući apstinenciju Udružene opozicije u Skupštini, vođa srpskih republikanaca je tvrdio da su političari birani za rad u predstavničkom tijelu, "a ne za pričanje po zborovima". Kao što su nekada Stjepan Radić i poslanici HRSS pogriješili što se nijesu borili od početka u Skupštini, tako su i mačekovci stupali njihovim tragom. Političke nastupe Udružene opozicije "o združenosti opozicije" i "borbi za narod" nazvao je "starom, bajatom i izanđalom političkom robom", koju će prva politička nepogoda "zbrisati", ostavljajući samo "zastarjeli i neupotrebljiv materijal".[...]U takvim okolnostima bolje je bilo uzdržati se od javnog rada nego rđavo raditi, ne trošiti snagu u besmislenim podvizima, već je čuvati za pogodnija vremena i odlučniju borbu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
