Borislav Prodanović, sin Jaše Prodanovića, pridružio se poslije kapitulacije jugoslovenske kraljevske vojske partizanima, a otac ni poslije godinu dana, tokom posjete braće Milana i Mladena Žujovića jula 1942, nije imao nikakve vijesti o sinovljevoj sudbini. Zbog sina je bio pod nadzorom kolaboracionističke policije, koja mu je procijenila pokućstvo i biblioteku, te zapisala članove porodice. Iako oslabio, mnogo je radio i junački podnosio "lične muke, oskudicu, okupaciju". Nedugo nakon posjete braće Žujovića, policija je uhapsila Jašu Prodanovića zajedno sa snahom Milicom, ženom sina Borislava, i odvela prvo u Upravu grada, a potom u Banjički logor. Mladen Žujović je povodom hapšenja vođe srpskih republikanaca zabilježio u ratni dnevnik: "Gospođa Prodanović, kojoj sa svoje strane odmah telefonirah, kaže mi da je policija upala u njihov stan oko ponoći i da je odmah lišila slobode starca i njegovu snaju. Sav intelektualni Beograd je zgađen na ovu mjeru. Mi smo u kući utučeni. Jaši je 73 godine, ima ozbiljnu šećernu bolest i uremiju; on ovo ne može izdržati. Sjutra će Milan moliti Momčila Jankovića, koji je dobro sa Aćimovićem [Milanom – prim. A. L.], da njega zamoli da pusti g. Jašu." Mladen Žujović se odmah obavijestio kod pouzdanih ljudi i doznao da je hapšenje bilo "Aćimovićevo djelo". Ne postoji zapisnik sa isleđenja Jaše Prodanovića u logoru na Banjici, već samo registracioni list o privođenju, vjerovatno otud što je već sjutradan pušten iz pritvora. Njegova snaha Milica ostala je nešto duže zatvorena, sve do mjeseca avgusta 1942. Među hartijama Jaše Prodanovića u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti nalazi se dokument sa njegovim i imenima još nekoliko članova Republikanske stranke koji su obilježeni kao delegati stranke za prvo zasijedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Bihaću decembra 1942. U odsustvu ga je na zasijedanju zamijenio republikanac Vladimir Simić. […]
Srbija je bila među posljednjim ratnim pokrajinama koje su konstituisale JNOF novembra 1944. Kada je držan osnivački kongres fronta za Srbiju, nove revolucionarne vlasti su 11. ili 12. novembra 1944. poslale automobil po Jašu Prodanovića, koji je, prema sjećanju Dimitrija Đorđevića, "očekivao hapšenje kada su partizani ušli u Beograd", te "spremio ćebe i par čarapa za svaki slučaj". Umjesto privođenja, posjetioci Aleksandar Ranković i Edvard Kardelj su mu predložili, nakon što su mu rekli da je njegov sin Borislav preminuo, a unuk Jaša poginuo, da uđe u Front, jer ga "narod traži". Odveli su ga u zgradu Kolarčevog univerziteta, gdje su ga "izbacili na govornicu uz frenetičan pljesak delegata i publike na nogama". Po sjećanju Dragoljuba Jovanovića, "Jaša nije bio navikao na tako bučne scene, zbunio se i vjerovatno oduševio. Govorio je malo, najviše protiv monarhije i za republiku." Potom je izabran u izvršni odbor JNOF-a, na čijoj osnivačkoj skupštini je KPJ insistirala da je front jedinstvena, a ne koaliciona organizacija. U novonastalim političkim okolnostima na kraju Drugog svjetskog rata Jaša Prodanović je aktivno sudjelovao, pa je, pored ulaska u Narodni front, od marta 1945. postao i ministar za Srbiju u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije. Najviše se zalagao da se u jugoslovenskoj državi osigura uspostavljanje republikanskog oblika vladavine na "pravilnoj" demokratskoj osnovi. Insistirao je na tome da se zauzme stav o pitanju opredjeljivanja za monarhiju ili republiku, govoreći pritom da su se jedna i druga razlikovale "kao dan i noć". Iako je tvrdio da je bolji "i apsolutizam nego demokratija u monarhiji", na svakoj sjednici fronta Srbije je oštroumno kritikovao predloge i odluke koje su narušavale osnovne demokratske principe režima koji je uspostavljan.[...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
