Iako nije bio idealan, Ustav iz 1888, govorio je Jovan Žujović, donesen je legalnim putem, te bi njegovo vraćanje u politički život Srbije značilo obnovu zakonitosti, inače prijeko potrebne srpskoj državi. Narodno predstavništvo ga nije poslušalo: 15. juna prvo je "izabralo" Petra Karađorđevića za kralja, da bi potom odlučilo da se vrati na snagu Ustav iz 1888, sa svim zakonima koji su po njemu donijeti sa izmjenama u skladu sa novim političkim okolnostima.
Jovan Žujović nije prisustvovao pomenutoj sjednici, te je ubrojan u protivnike dinastije Karađorđevića, zbog čega su mu zavjerenici prijetili da bi mogao ostati "bez glave na ramenima". Odnosi sa novim srpskim kraljem bili su relativno dobri, ali su se ubrzo pogoršali usljed kritika Jovana Žujovića na račun Dvora zbog korupcije u topovskoj aferi. Loši odnosi Žujovića sa monarhijom kulminirali su u vrijeme rješavanja zavjereničkog pitanja. Njegove republikanske ideje, iako ih nije isticao javno u političkom životu, bile su takođe jedan od uzroka loših odnosa sa novim kraljem. Kralju Petru nijesu bile nepoznate Žujovićeve akcije u pogledu proglašenja republike u Srbiji u vrijeme prevrata 1903. Pokušaj je propao, i kada se poslije prevrata poredak u Srbiji stabilizovao, Jovan Žujović je nekoliko puta izrično istakao da neće sa Samostalnom radikalnom strankom pokretati pitanje oblika vladavine dok ne bude bilo riješeno pitanje srpskog nacionalnog ujedinjenja.
Jovan Žujović je zabilježio da su samostalci nekoliko godina nakon Majskog prevrata bili razočarani dinastijom Karađorđevića, da su smatrali da sa njom Srbiji "nema lijeka", zbog čega ju je trebalo cijelu "najuriti", pošto je "svršila svoje" i "potrošila fond od imena Karađorđeva". Većina ih nije pominjala republiku, već mogućnost, na primjer, personalne unije sa Bugarskom (to je zastupao uslovno Jovan Žujović), dok su zavjerenici iz 1903. i pojedini samostalci za budućeg vladaoca uzimali u obzir nekog od engleskih prinčeva.
Kada su obavljeni parlamentarni izbori u jesen 1903. godine i dvije radikalne struje, iako su nastupale odvojeno, odnijele ubjedljivu pobjedu, Jovan Žujović je nekoliko puta govorio na zborovima i tumačio kroz članke i brošure šta je samostalsko krilo podrazumijevalo pod pojmom radikalna demokratija. Naglasio je da prave demokratije nije moglo biti bez poštovanja principa narodnog suvereniteta koji se mogao ostvariti samo u slučaju održavanja slobodnih izbora. U tom smislu trebalo je politički vaspitati i prosvećivati srpski narod. Takođe, zalagao se za sistem državne intervencije u pogledu zaštite socijalno ugroženih kategorija stanovništva.
Privremeno obnovljeno jedinstvo Radikalne stranke svršilo se krajem 1904, da bi juna 1905. samostalsko krilo osnovalo Samostalnu radikalnu stranku donoseći svoja Načela, Program i Statut. Do kraja 1904. rascjep unutar Radikalne stranke se okončao izdvajanjem Samostalne radikalne stranke u posebnu partiju, u kojoj se okupila srpska intelektualna i društvena elita onog vremena: Ljuba Stojanović, Jovan Žujović, Ljubomir Živković, Ljubomir Davidović, Jaša Prodanović, Jovan Skerlić, Milan Grol, Božidar Marković, Kosta Jovanović. U okviru Samostalne radikalne stranke našla se, opet, jedna jaka grupa republikanski orijentisanih političara, od kojih su se svojim republikanstvom izdvajali Milan Grol, Jovan Žujović, Milan Marković, Jaša Prodanović, Kosta Kumanudi, Nikola Nikolić, Božidar Marković, a kasnije im se pridružio i Jovan Skerlić. Samostalci republikanci su privremeno prihvatili monarhiju iz razloga spoljnih i unutrašnjih: rješenja problema nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja Srba, potom i drugih jugosloslovenskih naroda. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
