Skupštinski događaji iz juna 1928. još više su usložili ionako zamršenu političku situaciju jugoslovenske države. Dok je pisao nekrolog poznatom dubrovačkom književniku Ivi Vojnoviću u pozno leto 1929, Jovan Dučić je, kao i mnogi intelektualci, bio uvjeren da su unutarpolitički sukobi "rodbinski, plemenski", nikako međunacionalni. Kada je kralj Aleksandar oktobra iste godine promijenio naziv države u Jugoslavija i podijelio je na devet banovina, Jovan Dučić je krajem istog mjeseca člankom "Reč Jugoslavija" u listu
"Politika" oduševljeno pozdravio kraljev čin.
Jovan Dučić je naglasio da su se Jugosloveni oktobarskim ukazom kralja Aleksandra o novom administrativnom uređenju zemlje našli na novoj strani istorije. Za srpskog pjesnika jedno je bilo jasno: nikakav događaj nije mogao više povratiti stvari tamo gdje su bile "prošlog mjeseca". Odnosno, nije bio riješen samo jedan problem materijalnog života nego je završena jedna "duhovna perioda", koja je bila izgrađena "na zabludama", zamršenim tradicijama, nepovjerenju ili "ličnim sujetama", stvarima koje su stanovnike Kraljevine Jugoslavije dovodile do očajanja i do sumnje u sebe same.
O zajednici krvi i identičnosti jugoslovenskog jezika, "koji je svagda suma svih pojmova", nijesu mogli sumnjati "ni Nemanjići ni stari hrvatski vladari i heroji". Pjesnik je smatrao da su utrošene "vjekovne energije viteštva i poezije" išle neminovno ka rješenju izraženom u kraljevoj politici integralnog jugoslovenstva, sažetoj u formuli "jedna istorija i jedna država". […]
Pjesnikovo tumačenje srpske istorije u prilog integralnog jugoslovenstva, pa i one starije, nije prošlo bez reakcija među učenim Srbima. Na stavove Jovana Dučića vrlo brzo uslijedio je odgovor iz srpske naučne javnosti. Ljuba Stojanović je bio naučno i politički podstaknut da odgovori na njegove uveliko nenaučne tvrdnje, budući da se radilo o pogledima jednog od najvećih srpskih pjesnika, čiji napisi nijesu mogli proći bez uticaja prvenstveno u srpskom narodu. Pošto je Jovan Dučić u članku, između ostalog, očigledno podržao kraljev lični režim, Ljuba Stojanović je u svom reagovanju u "Politici" analizirao postojeće političko stanje i ukazao na korijene njegove nestabilnosti. U uslovima oštre cenzure štampe i upravljanja javnim životom građana članak "Jugoslavija" Ljube Stojanovića nije u potpunosti objavljen u javnosti, već njegov manji dio.
Ljuba Stojanović je najprije ukazao na činjenicu da poslije Prvog svjetskog rata u jugoslovenskoj zajednici nijesu bila riješena pitanja državnog i narodnog jedinstva. Državnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su od početka išli pogrešnim putem: državno jedinstvo htjeli su da učvrste jakim centralizmom i birokratijom, dok su narodno jedinstvo nametali silom. Srpski filolog upozoravao ih je da su i državno i narodno jedinstvo dva različita problema, koje nije trebalo zasebno rješavati na različite načine. "Drugo je državno, a drugo narodno jedinstvo", tvrdio je ne jednom, i odmah im davao primjere iz najbliže srpske i evropske istorije. Do Prvog svjetskog rata Srbi su živjeli raštrkani u nekoliko različitih država. Iako su živjeli u dve svoje države, Srbiji i Crnoj Gori, kod Srba je postojalo narodno jedinstvo. Obrnuto, državno jedinstvo je postojalo i bez narodnog, za što je kao primjer navodio Austrougarsku. Prema mišljenju Ljube Stojanovića, podunavska monarhija nije propala zbog nedostatka narodnog jedinstva, već zbog lošeg državnog uređenja koje nije vodilo računa o narodnostima. […]
I poslije krvavih događaja u Narodnoj skupštini 1928. bio je uvjeren da nema nijednog Srbina, Hrvata i Slovenca "prosječne pameti" koji je htio da se opire državnom jedinstvu, i to ne iz "sentimentalnih razloga, već iz čistog egoizma". Svaki posebno, jugoslovenski narodi su u suštini mali, i razjedinjeni su lako mogli da postanu plijen "grabljivih susjeda".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
