Da je Milošević dan odluke dočekao bez pripremljenog izlaza za slučaj nužde, jasno se vidjelo već samog 24. septembra. Izlaznost na izborima 24. septembra je bila velika. Već to je za sebe bio znak da će Demokratska opozicija Srbije i njen protivkandidat pobijediti. Uveče tog dana stvari su tekle bez većih problema. Ubijeđen u pobjedu, Milošević nije naredio preuzimanje nekakvih posebnih mjera od strane njegovih predstavnika na izbornim mjestima. Tako su opozicioni predstavnici bili u komisijama za brojanje glasova, prebrojavali ih i svi su zajedno potpisivali zapisnike. "Bio sam u sjedištu Demokratske stranke kad su mi sa deset različitih mjesta iz Srbije stigli rezultati koji govore da Koštunica pobjeđuje. Bio sam tada siguran u njegovu pobjedu", sjećao se kasnije Zoran Đinđić, lider Demokratske stranke. Postalo je jasno da je opozicija pobijedila na lokalnim i saveznim izborima. Pobjeda liste od 18 stranaka Demokratske opozicije Srbije, na čijem je čelu bio Vojislav Koštunica, lider Demokratske stranke Srbije, bila je očigledna.
Milošević je potom odbio da prizna pobjedu opozicije i njegovi saradnici organizovali su odugovlačenje proglašenja izbornih rezultata. Već sjutradan stotine hiljada razljućenih građana izašlo je na ulice širom Srbije. Onda je došlo do ubrzavanja političkih događaja. Koštunica je imao više glasova od Miloševića, stoga su socijalisti krenuli u akciju nepriznavanja ovih rezultata tako što su objavili drugi krug predsjedničke trke. U tim trenucima bilo je vrlo teško osmisliti efikasan odgovor i odbraniti pobjedu. Duge šetnje po modelu protesta u zimu 1996/97. nijesu dolazile više u obzir, generalni štrajk takođe.
Zoran Đinđić je potom došao na ideju blokada, čiji bi efekat bio zaustavljanje sistema. U Beogradu je rasla politička temperatura kroz večernja okupljanja. Ovakav slijed događaja ponovo je ustalasao unutrašnjost Srbije. Započeli su protesti, koji su se razvili do neslućene masovnosti. Protesti su se radikalizovali. DOS je uočio da ovu igru može da dobije samo ako ne popusti stisak oko Miloševićevog "političkog vrata". "Dosta je šetnji, pištaljki, mirnih protesta i davanja cvijeća onima koji nas biju", poručio je 29. septembra Đinđić okupljenim Beograđanima. "Ne želimo da šetamo osamdeset osam dana, već da ovaj posao završimo za pet dana." "Sve mora da stane da bi ponovo krenulo." Sam Milošević nije odmah odlučno reagovao jer je bio ubijeđen da će njegova taktika odugovlačenja uspjeti i ovog puta.
U isto vrijeme, iako sastavljena od različitih i sitnih djelova, opozicija je počela da hvata ritam protesta, što se na djelu uočavalo kao određena strategija. Konačno, svima je bilo dosta Miloševića, pa su se stvari ponekad kretale i same od sebe. Unutrašnjost Srbije je postala izuzetno agilna i sa raznih strana stizale su vijesti o uspješnim blokadama. Ubrzo je donijeta odluka. Sva ta energija iz Srbije prenijeće se u Beograd, u četvrtak 5. oktobra, prije Miloševićevog drugog kruga izbora. Lideri DOS-a otišli su u varoši u unutrašnjosti da odatle stanu na čela kolona koje je trebalo da krenu za Beograd. Za to vrijeme Đinđić i Nebojša Čović su ostali u Beogradu da bi koordinisali akciju. Petog oktobra ogroman opozicioni talas zapljusnuće Beograd.
Najvažnija osobenost pristupa DOS-a (Đinđića) bila je da se ide do kraja i da se kao odgovor na policijsku silu primjenjuju ista sredstva. Ovakav odlučan pristup davao je poleta svima koji su bili u organizaciji samog protesta i koji su stizali iz provincije u prestonicu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
