Narodni pokret 5. oktobra bio je jedinstven. Kolone koje su se kretale ka Beogradu bile su opremljene inžinjerijskim mašinama i uklanjale su postavljene barikade sa puteva. Zoran Đinđić je preko satelitskog telefona komunicirao sa kolonama i ljudima u gradu, što je u toku samih događaja osiguralo komunikacije od moguće provale od strane policije, ali preko koga je održavana veza sa relevantnim diplomatskim krugovima u Njemačkoj i SAD. Slobodan Milošević se sada suočio sa dobrom organizacijom i realnim izazovom sopstvenoj vlasti. Pokazalo se da nije imao odgovor za takav izazov. Đinđić je tog jutra svojim saborcima iz DOS-a jasno rekao da se ide do kraja.
Iako su tih dana do vrha DOS-a stizali mnogi glasovi sa druge strane da će se policija držati po strani, niko nije imao mogućnost da predvidi njeno držanje. Jedan od Đinđićevih postulata političkog djelovanja bio je sljedeći: u politici je radi efikasnosti ponekad potrebno "uprljati ruke". Takav kompromis, ili svojevrsni pakt sa đavolom, bio je susret sa komandantom Jedinice za specijalne operacije Resora DB Miloradom Ulemekom Legijom, uveče 4. oktobra, sa kojim je ugovorio njihovu neaktivnost u ključnim trenucima 5.oktobra. "Bez svih tih kompromisa mirni prevrat ne bi bio moguć, a mi možda ne bismo više bili u životu." Trebalo je imati nešto opipljivo. "I zbog toga je trebalo napraviti taj dogovor, dogovor sa đavolom… ali taj dogovor je dao da su ljudi ostali živi", smatra Zoran Živković, potpredsjednik Demokratske stranke. Uprkos Legijinom upozorenju da će beretkama biti izdata komanda da intervenišu, Đinđić je jasno ponovio "da smo mi donijeli odluku da idemo do kraja". Drugi put su se susreli u kolima, usred gužve, kada je narod već ušao u skupštinu.
A upravo je ta jedinica pružala sigurnost Miloševiću pred prijetnjom od unutrašnjeg izazova, i samo mjesec i po dana ranije izvršila likvidaciju Ivana Stambolića, predsjednika Predsjedništva SR Srbije i Miloševićevog kuma, koji je u to vrijeme nagovijestio mogući povratak u politiku, suprotstavljajući se Miloševićevom režimu.
U do sada detaljno opisanim događajima na beogradskim ulicama oko Savezne skupštine mase su slomile otpor policije, ušle u praznu zgradu skupštine, poslije kratkog oružanog otpora i u državnu televiziju, potom i u policijsku stanicu u Ulici Majke Jevrosime, a zatim i u druge institucije. JSO nije intervenisala, mada se pojavila na ulicama iza 16 časova sa svojim oklopnim vozilima. Mnogi nijesu ni znali ko su ti ljudi. Mislili su da je to vojska. Teatralno pokazivanje jedinice u gradu tokom popodneva 5. oktobra i još teatralniji "prelazak" na suprotnu stranu, bila je, u stvari, zaštita i same JSO i Legijinih postojećih i budućih investicija u organizovani kriminal, od tada veoma mogućih radikalnih ishoda petooktobarskog prevrata. Može se reći da su DOS, Demokratska stranka i sam Đinđić nasjeli na ovaj mangupski štos i da su svojim daljim postupcima abolirali ovaj Miloševićev eskadron smrti i otvorili mu prostor nekontrolisanog rada u naredne dvije i po godine. Ipak, 5. oktobra nije bilo žrtava. Revolucija je uspjela.
Iako u pripravnosti i sa razvijenim snagama za intervenciju, Vojska Jugoslavije nije intervenisala ni na jednoj tački tog dana. Možda se nekoliko tenkova pokretalo u rejonu Bubanj Potok – Voždovac. General Pavković je, procjenjujući masovnost demonstracija i njihov očigledan ishod, prečuo nekoliko Miloševićevih poziva. Vojne intervencije nije bilo. Ostalo je kontroverzno pitanje: da li je Vojska Jugoslavije, odnosno njen vrh, imao namjeru da interveniše u toku masovnih demonstracija u Beogradu 5. oktobra?
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
