Model ranijih intervencija vojske upotrebom oklopne tehnike i specijalnih jedinica, kako izgleda, još uvijek je bila zadnja karta očuvanja vlasti Slobodana Miloševića. Pavković i vojni vrh, međutim, 5. oktobra procijenili su drugačije. Zadržali su svoje snage od izlaska na ulice i sukoba sa narodom. Tako su, kao i JSO Resora državne bezbjednosti, sebi kupili ulaznicu za "petooktobarsku" Srbiju.
Uspjehom revolucije 5. oktobra bezbjednosno stanje se nije smirilo, mada je sad bilo van očiju šire javnosti. Za kratko vrijeme vojne i jedinice RDB naći će se konfrontirane u narednim danima, a paralisanost većine institucija pogodovala je ovom sukobu. Sačuvani dokumenti ovu situaciju nazivaju "Avala 2000".
Tih nekoliko dana, pripadnici Vojske i MUP-a (RDB) počeli su sa konfrontacijom oko sjedišta Resora DB na Banjičkom visu, u kompleksu poznatom odranije kao Institut bezbjednosti. U tom kompleksu se nalazila JSO za koju u tom trenutku Generalštab ne zna da li priznaje lanac komandovanja MUP-a Srbije i Resora DB ili je samostalna jedinica u službi DOS-a. Još gore, da li ima namjeru da "krene na Generalštab". Sve ovo dešava se na banjičkom polju, u radijusu od jednog kilometra.
General Pavković je ozbiljno bio zabrinut da JSO ne napadne Generalštab. Sada su protivnici bili jasni. Pripadnike Resora DB pripadnici Vojske od vrha do dna uglavnom nijesu podnosili zbog boljih plata, bolje opreme, naoružanja i vozila, uopšte privilegovanog statusa u Miloševićevoj epohi. Sa druge strane, i novoizabranom Vrhovnom komandantu Vojislavu Koštunici trebalo je pokazati odlučnost.
U nekoliko razgovora sa načelnikom Resora DB Radomirom Radom Markovićem on je pokušao da ustanovi da li on ima komandu nad jedinicom ili ne. Iako je JSO u suštini mala jedinica, bojazan Generalštaba bila je velika, što se i vidi prema preduzetim mjerama: "Na osnovu ukazane potrebe, a u cilju ojačavanja snaga za obezbjeđenje vojnih objekata i objekata od posebnog značaja za odbranu SRJ", naređeno je 10. oktobra 2000. da se izvrše pripreme "za dovođenje jedinica i posjedanje očekujućih rejona".
Navodno, čitav sukob je trebalo da bude riješen direktnim razgovorom u toku večere u Generalštabu između generala Pavkovića, načelnika Resora DB Markovića i komandanta JSO Ulemeka. Međutim, kada su pripadnici DB otišli, Pavković je po svom priznanju naredio da se "preduzmu neke mjere" i doveo pripadnike specijalnih jedinica u blizinu. General Pavković će narediti da se specijalnim snagama (72. brigada) opkoli sjedište Resora DB na Banjičkom visu. One to i čine u 03.00 časa 7. oktobra.
Štaviše, naređen je pokret i grupisanje jedinica iz unutrašnjosti ka Beogradu. U tu svrhu naređeno je grupisanje jedinica 1. armije za intervenciju u kasarni ''Jakovo'' – privremena komanda 453. okbr bila je u kasarni ''Jakovo'' (sa tenkovskom i mehanizovanom četom, dvije baterije VBR 128 mm iz 16. i 24. mabr i inžinjerijskim vodom 305. inžbr) odnosno 3. armije u kasarnama "Vojvoda Stepa Stepanović" na Voždovcu i kasarni Bubanj potok (komanda 3. odreda specijalne namjene sa tenkovskom i mehanizovanom četom i samohodnom haubičkom baterijom/122 iz 211. okbr iz Niša, motorizovanom četom iz 125. brigade u Kruševcu i baterijom VBR iz 203. mabr u Aleksincu). [...]
Do smirivanja situacije došlo je i uz intervenciju političkih faktora kojima su se pripadnici MUP-a, RDB-a i Vojske prepotčinili. Sačuvano je naređenje od 12. oktobra, po kome se vidi da su snage 63. padobranske brigade i jedne mehanizovane čete 3. odreda specijalne namjene vraćene u matične garnizone u Nišu i izašle iz privremene nadležnosti komandanta 1. armije. Povratak je naređen za 14. oktobar do 10 časova.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
