Priča "Neimar u mantiji" sadrži i opis uloge rektora Karlovačke bogoslovije Jovana Vučkovića u životu bogoslovije i njegov odnos prema patrijarhu Georgiju Brankoviću, a prema svjedočenju prote Dušana N. Petrovića:

"Vučković mu je bio desna ruka, jer je znao koje profesore da dovede, preporuči. Svaki od profesora je za tri-četiri godine morao da napiše udžbenik, da doktorira. Bogoslovija je bila u rangu fakulteta, ali ne i zvanično, jer bi program određivao Peštanski univerzitet, pošto smo bili pod Austrougarskom, pa bi bogoslovi morali učiti mađarsku istoriju i mađarski jezik. Patrijarh Branković je bio mudar, znao je da odabere ljude, poput Mitrofana Ševića za upravnika monaške škole, Jovana Vučkovića za rektora Bogoslovije i arhitekte Vladimira Nikolića, projektanta zgrada koje i danas krase Karlovce", kaže prota Petrović.

Patrijarh Georgije je umro 1907. godine. Sahranjen je u kripti Gornje crkve, koja je po njegovoj želji zidana ispod oltara. Zabilježeno je da mu je "sahrana bila veličanstvena, kao i život, iako pun podmetanja od jednokrvne braće". Posljednjem ispraćaju prisustvovali su predstavnici cara iz Beča, srpskog kralja, svi episkopi, veliki broj sveštenika i 10.000 duša. "U vreme ubijanja boga" 1955. u njegovu kriptu su provalili "zahvalni potomci", ukrali krst iz sanduka i prodali ga.

Doprinos sjećanju na Brankovića, koji zauzima posebno mjesto u istoriji Srpske pravoslavne crkve, u godini kada je navršen vijek od njegove smrti, 2007. dala je izložbom u Patrijaršijskom dvoru i istoričarka dr Gordana Petković. Izložbi je prisustvovala i patrijarhova praunuka Milana Miščević iz Zagreba, koja je za tu priliku donijela dio ličnih predmeta svoga pradjede, kaže se na kraju priče "Neimar u mantiji".

Zorice Milosavljević

- arhiva

Vrlo je zanimljiva i priča "Od podstanara na Vorosovu do konzula u San Francisku", koju, takođe, prenosimo integralno:

"Teško je zamisliti, a još teže, ali ne i nemoguće, izračunati koliko je učenika pohađalo slavnu Karlovačku gimnaziju od njenog nastanka 1791. godine do danas. U tom mnoštvu najčešće se pominje ime Branka Radičevića, pa mu se otuda s pravom pripisuje epitet najčuvenijeg đaka najstarije srpske gimnazije. Među onim pak manje poznatim, ali po mnogo čemu zanimljivim, jeste Đorđe Šagić, prvi Srbin iseljenik u SAD, a ujedno i prvi Srbin koji je postao američki državljanin".

Po saznanjima nekadašnje profesorke Karlovačke gimnazije Teodore Majice Petrović, objavljenim u njenoj knjizi "Sećanja", Đorđe Šagić je bio đak gimnazije od 1807. godine. Petrovićeva navodi da je Šagić završio u Karlovcima dva razreda i neku nižu bogosloviju. Bio je, piše ona, rodom iz Stonog Beograda, kako su Srbi tada nazivali prestoni ugarski grad Sekešfehervar, gdje su se njegovi preci nastanili za vrijeme Velike seobe Srba. U Karlovcima je stanovao na Vorosovu (Vorossovo), odakle je prešao u Srbiju da bi se borio u Prvom srpskom ustanku.

"Poslije pada Srbije 1813. godine odlazi u Ameriku, gdje se zalaže i za emancipaciju Meksika. Na španskom izdaje list El corero Atlantico. U Americi postaje i jedan od najzaslužnijih ljudi za razvitak panhelenističkog pokreta. Njegov `Manifesto` u korist grčke stvari smatra se vrlo važnim dokumentom za popularizaciju grčke borbe protiv Turaka, za šta je nagrađen postavljanjem za grčkog konzula", zabilježila je Majica.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)