Nastavljajući priču o Đurici Dankucu, kome je "špil karata odredio sudbinu", Zorica Milosavljević je dalje zapisala: "Njegova unuka, profesorka istorije Božana Dankuc Ostojić, koju je ratni vihor devedesetih godina prošloga vijeka iz Hrvatske, gdje je osnovala porodicu, živjela i radila, vratio na roditeljsko ognjište, udovoljiće mojoj znatiželji i otkriti ko je Đurica, koga se rado sjećaju stariji Karlovčani po plemenitosti, nesebičnosti i požrtvovanosti, ali i po još nečemu, i osvijetliti lik svoga djede.

Đura je bio treće po redu od petoro djece dr Dankuca. Rođen je u Karlovcima 1902. godine. Kako to obično biva kada dođe prinova, sjate se rođaci i prijatelji da vide dijete. Tako je, pričala je Božana, došao Đuricu da vidi i ujak Milisav Resavac i, vrlo neobično, darivao ga špilom karata. Majka Jelena strašno se zbog toga naljutila na svog brata, bojeći se da joj dijete ne postane kartaroš. Vrijeme je kasnije pokazalo da je imala pravo. Poklon ujaka Milisava kao da je odredio Đuričin životni put. Postao je vrstan kockar, neki kažu genije za kartanje.

Ovu anegdotu, ali u izmijenjenoj verziji, i on sam je kasnije prepričavao svojim prijateljima. Po njoj, kad je malo poodrastao, ponudili su mu nekoliko predmeta, među kojima su bile i karte, i on se odmah mašio za njih i ostao kockar do kraja života.

Nakon gimnazije Đurica i mlađi mu brat Dragiša, Božanin otac, izučili su trgovački zanat u Novom Sadu kod poznatog trgovca Stankovića, pošto nijesu htjeli na studije. Dragiša je bio vrijedan i čuvaran, a Đurica galantan i živio kao boem.

Zorice Milosavljević

- Arhiva Dana

– Radio je u Donjem kraju, preko puta Špitalja – nastavila je priču o stricu Božana. – Bio je vrlo sposoban trgovac, švercer i kockar. Nije bilo toga što nije mogao da nabavi i čovjeka kojem nije pomogao. Kod njega se pazarilo na veresiju i vrlo često ta dugovanja nikada nijesu ni namirena. Znao je moj otac da njegove dugove vraća. Đurica je bio veoma darežljiv. Na sahranu su mu došli i neki Cigani, koji su zapjevali: "A ko će nas sad pomagati i hraniti?" Bio je uistinu rijedak čovjek. Prvi je kod nas donio penicilin, koji je u ono vrijeme vrijedio čitavo bogatstvo. Nije imao djece. Živio je sa ženom koja nije baš bila omiljena u familiji po tuđim kućama, tek kasnije je naslijedio kuću izvjesne Cvetićke u Zmaj Jovinoj ulici i mogao je reći da je na svome.

Dar za kocku i trgovinu, vjerovatno u sadejstvu s avanturističkim duhom, vodio ga je svuda po Evropi. Bio je u Španiji, Holandiji, Švajcarskoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, proputovao Azurnom obalom, boravio u Monte Karlu, Monci… Oni koji su ga dobro poznavali sjećaju ga se kao snažnog čovjeka, punog energije i željnog izazova. Bio je čest gost kod dr Nebojše Ilića u Švajcarskoj. Tamo je odlazio s pajtašima i kupovao zlato koje je kasnije švercovao. Na jednoj takvoj švercerskoj turi 1976. godine mu je pozlilo i preminuo je od posljedica perforacije slijepog crijeva.

– Đurica je plemenitost, koja ga je krasila, naslijedio od oca Aleksandra – tvrdila je Božana. – I on je, poput Đurice, ostao upamćen kao požrtvovan, ljekar koji je pomagao sirotinju. Taj je liječio zabadava. Bio je vrlo nesebičan. Takav je danas i njegov praunuk dr Dragan Dankuc.

U tekstu naslovljenom "Ljekar koji pored besplatnog liječenja dijeli i ljekove sirotinji" iz 1936. godine piše: "I danas, u dubokoj starosti, svima poznati dr Dankuc ne odbija nijednog pacijenta, ne primajući honorara. – Moj honorar je zadovoljstvo, a sve što imam i što sam stekao, to je moja biblioteka – odgovorio je čuveni ljekar."

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)