Piše: Ilija Kračković
Siromašno selo, trošne kuće, radan narod. Upornim radom, vrijednih i poštenih Botunjana, danas ovo selo liči na slična u mnogim državama Evropske unije. Upravo tih godina dešava se prvi "cunami" na Botun, Srpsku, pa zašto ne reći čitavu plodnu Zetsku ravnicu. Komunističko rukovodstvo Titograda pobjeđuje nikšićko rukovodstvo i donosi se pogrešna odluka – Kombinat aluminijuma će se graditi u Titogradu. Oduševljenju nije bilo kraja, jer najveći dio stanovništva nije bio svjestan da je tih dana (početak 70-ih godina) postavljena ekološka bomba. U oduševljenju pjeva se pjesma čijeg refrena se sjećam i danas: "Gradićemo za inat Kombinat u Titograd". To je bilo inaćenje prema Nikšiću, gradu gdje je, prema svim performansama, trebalo graditi ovog giganta metalurške industrije. Dakle, važno je bilo izgraditi fabriku, pa o zaštiti okoline "lako ćemo". Ubrzo je KAT, za tri godine, postigao instalisani kapacitet od 100.000 tona metala, zapošljavao između 4.000-4.500 radnika. Zbog mladih generacija, tada je bilo šest fabrika u Titogradu koje su na kraju 1979. godine zapošljavale 20.000 radnika i imale ukupan prihod od 500 miliona dolara. Ili, drugi podatak, te godine u strukturi privrede Titograda, realni sektor je učestvovao sa skoro 70 odsto, i Titograd, po tom osnovu, bio je ispred Beograda, Zagreba, Sarajeva, Kragujevca, Zenice, Smedereva.
Međutim, početkom 90-ih i kasnije sve se to srušilo kao kula od karata jer se tranzicija pretvorila u pljačkašku privatizaciju.
Već sredinom 90-ih godina, počinju da se osjećaju posledice Kombinata. U Zeti se tih godina na predlog grupe intelektualaca, a vezano za zaustavljanje dalje devastacije, formira nestranačko i sturčno tijelo, Vijeće spasa Zete. Cilj ovog tijela bio je ili da se dislocira KAT, ili da se ugrade zaštitne mjere. Ništa nijesmo postigli, mnogi od nas ostali su bez posla, a meni je "prijećeno"; ili da napustim Vijeće spasa, ili će me razriješiti dužnosti generalnog direktora fabrike "Elastik". Nijesam prihvatio, a nijesam bio ni razriješen. Kombinat je, kao i mnoge fabrike u Crnoj Gori smanjivao svoj kapacitet, a mnoge su se i ugasile. Padom korišćenja kapaciteta i sve težom ekonomskom situacijom, Vlada Crne Gore počinje da razmišlja o privatizaciji. Smjenjuju se investitori kao na traci. Na kraju, javio se domaći investitor, koji je konačno obustavio proizvodnju osnovnog metala, isključivo zbog toga što nije mogao da dogovori sa Elektroprivredom cijenu električne energije. Ali ono što znam jeste činjenica da je država za vrijeme "spasavanja" KAT-a "usula" čitavih 180 miliona eura državne pomoći. Da li je neko odgovarao za ovo? Dakle, imali smo KAT, koji je na kraju opustošio Crnu Goru, a ostale su vjekovne posljedice po čitavu Zetsku ravnicu. Kao spomenik, koji svjedoči o tom mračnom periodu, još uvijek postoji bazen crvenog mulja, da i dalje uništava Botun, Srpsku, a možda i čitavu Zetu. Na kraju da kažem ono što me kao Zećanina interesuje i postavljam pitanje: Đe se đede 400.000 metara kvadratnih plodne zetske zemlje? Mislim da je od početka formiranja KAT-a i ovo bilo intrigantno pitanje. Tvrdim da će jednog dana, kada dođe prava vlast u Crnoj Gori, biti izvršena revizija svih ovih privatizacija i da će konačan epilog biti vraćanje Zeti svih 400.000 metara kvadratnih.
Sada je na djelu drugo inaćenje, i to između Podgorice i Zete, oko lokacije kolektora. Ideju je pokrenula bivša vlast, a ova nastavila. Čitav ovaj period Botunjani protestuju i niko ih ne sluša. Hoće pošto-poto vlast da ugradi i drugu ekološku bombu, iako ja kao naučni radnik vjerujem da je to moderni kolektor, ali uvijek postoji ono veliko ali. Javno podržavam građane Botuna i poručujem predsjedniku Crne Gore da ne ide u Botun, jer su Botunjani rekli svoje. Iza njih stoji čitava Zeta. Predsjedniku države sugerišem da predloži Upravi Glavnog grada da promijeni lokaciju za kolektor. Bojim se, ako to ne urade, da će posledice možda biti veće nego do sada utrošena početna sredstva u tu investiciju.
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
