"Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju." Kao što je u prošlosti srpski jezik opstao i pod Mlečanima, i pod turskom i austrougarskom vlašću, tako je i sada odolio agresiji politike.
Konačno su objavljeni rezultati Popisa stanovništva koji je u Crnoj Gori održan od 3. do 28. decembra 2023. godine. Novoobjavljeni rezultati pokazali su da je srpski jezik odolio pritiscima tj. agresiji politike, da je "tvrđi od bedema". Naime, najviše stanovnika Crne Gore govori srpskim jezikom, njih 43,18 odsto, odnosno 269.307 od ukupno 623.633 stanovnika. Istovremeno, da su Srbi na popisu se izjasnilo 32,93 odsto građana. Dakle, 10,25 odsto stanovništva se izjasnilo za srpski jezik kao za svoj maternji jezik, a da se nisu izjasnili kao Srbi. U odnosu na popis iz 2011. godine broj onih koji govore srpskim jezikom povećao se za 3.412. Ovi podaci i činjenice su primjer za tvrdnju da se "carevi smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju".
Nakon popisa u Crnoj Gori održanog 1991. godine, na kojem se većina građana izjasnilo da govore tada zvanični jezik – srpskohrvatski, 1992. godine donesen je novi Ustav Republike Crne Gore koji je članom 9 odredio da je u Crnoj Gori u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora. I tako je bilo sve do 19. oktobra 2007. godine, kada je članom 13 novog Ustava Crne Gore određeno da je službeni jezik u Crnoj Gori – crnogorski jezik, a da su u službenoj upotrebi i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.
Kroz preimenovanje nastavnog predmeta preimenovan je jezik. Bio je to presedan u ovoj oblasti. Učinjeno je to pod parolom da "svaka država mora imati svoj jezik", zaboravljajući da je jezik stariji od države. Preimenovanjem jezika srušena je jedna ustavna kategorija, koja je bila naučno i kulturno utemeljena, a za nju se izjasnila i većina stanovništva u Crnoj Gori, bez obzira na konfesionalnu pripadnost i nacionalno opredjeljenje. Preimenovan je jezik i grubo narušeni principi nauke i struke. Donesena odluka da srpski jezik bude i crnogorski, i bosanski i hrvatski, suprotna je i biću i prirodi samog jezika. Takva odluka je bila i protivzakonita, neutemeljena, politikantska i nadasve smiješna. Radi dokazivanja političke podobnosti pojedinci iz tadašnje vlasti olako su se odrekli imena svog jezika. Od jednog jezika stvoreno je nekoliko. Podsjetimo da je na popisu iz oktobra 2003. godine, jedina većina, od svih pitanja koja su bila postavljena na popisnom listu, po pitanju jezika – 63 odsto građana se izjasnilo da govori srpskim jezikom i potvrdilo ustavno određenje da je to službeni jezik u Crnoj Gori.
Uprkos tome, donesena je odluka da će se "srpski zvati crnogorski" i da će neko, nakon samo par izmjena standarda srpskog jezika na nivou jezikoslovnih sitnica, izmijeniti naslove na koricama gramatika, rječnika i pravopisa srpskoga jezika, stavljajući riječ "crnogorski" umjesto riječi "srpski". Nacionalni ideolozi su uveli različita imena kako bi "dokazali" da se radi o različitim jezicima. S tim ciljem izlaze i gramatike s oznakom jezika: Gramatika srpskog, Gramatika hrvatskog, Gramatika bosanskog, Gramatika crnogorskog, što bi trebalo da znači kako je riječ o različitim jezicima. Međutim, da bi se radilo o različitim jezicima potrebno je mnogo više od različitog imenovanja jezika. Kada bi različiti nazivi dokazivali da se radi o različitim jezicima, onda bi svi u Crnoj Gori od rođenja bili poliglote, jer pored "vlastitog jezika" poznaju i druge "strane jezike" – svaki građanin Crne Gore nakon rođenja zna već četiri jezika: crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski.
Svaki narod/nacija svoj jezik može nazivati kako hoće i kako želi, i to mu niko ne brani i ne osporava, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti svako imenovanje, koje je među laicima omiljeno. Samo ime ne može napraviti od nekoliko jezika jedan ili od jednog jezika nekoliko. Razlika u nazivu jezika ne počiva ni na kakvom jezičkom kriterijumu, nego samo na nacionalnoj pripadnosti govornika. A nacionalna pripadnost govornika nije kriterijum za nazivanje jezika. Austrijanac ne govori austrijski, Švajcarac ne govori švajcarski, Argentinac ne govori argentinski...
Uz podsjećanje da je generalno pravilo demokratije poštovanje volje većine, podsjetimo se i da se pitanje službenog jezika može riješiti, i rješava se, samo na dva načina – po principu majoriteta i po principu pariteta. Principom majoriteta kao službeni jezik se usvaja onaj kojim govori većina stanovništva u jednoj državi, a princip pariteta je kada se usvajaju dva ili više službenih jezika.
Zato je prilika i potreba da se što prije, a na osnovu rezultata popisa, koji je najbolji i najveći "društveni dijalog", srpski jezik, uz crnogorski, zvanično proglasi službenim jezikom u Crnoj Gori. Time bi se riješila i postojeća ustavna enigma nadređenosti "službenog" jezika jezicima "u službenoj upotrebi".
(Autor je diplomirani pravnik)
