Piše: Aleksandar Apostolovski

Među spasiocima se, sa još nekoliko državnih zvaničnika, našao i tadašnji PPV, a kako je predizborna kampanja bila u toku, lavina prekora obrušila se na Vučića. Bilo je ironičnih zamjerki da nije nosio kapu i rukavice. 

Šta bi se dogodilo da je "Supermen iz Feketića" ostao u svom toplom kabinetu u Beogradu i posmatrao prenos evakuacije na jednom od svojih omiljenih televizora za koje upućeni tvrde da upravlja njima mnogo više telepatijom nego daljinskim upravljačem? Naravno da bi se takođe podigla uzbuna. Već tada viđen kao najmoćniji političar u Srbiji, Vučić bi dobio packe zašto nije na terenu već sjedi previše blizu radijatoru.

Bilo je i ovakvih komentara: da je želio da ispadne pravi frajer, sjeo bi sam u automobil, maskirao bi se, da ga niko ne prepozna, što bi eventualno značilo da stavi lažne brkove i bradu, pa bi onda krenuo inkognito u spasilačku misiju. Pažljivo bi izbjegavao televizijske kamere, kako bi zadovoljio sve ukuse. Pogrešan utisak. Bio bi kriv, jer bi u najmanju ruku preplašio dijete koje bi očekivalo Deda Mraza!

Dakle, šta god da je uradio, za svoje oponente bio bi kriv.

Kako je inače Vučićev karakter takav da obožava da bude u centru pažnje, sa klasičnim "sindromom margarin", dakle, da se miješa u sve, čak i kada pokušava da smeta i kuvaricama u kuhinji Predsjedništva na Andrićevom vencu, naročito ako će se taj video postaviti na njegov instagram nalog, svjesno je odabrao da gotovo nijedan dan ne provede u sjenci. Otuda potiče sveprisutnost Vučića koji je vjerovatno, analizirajući kreiranje svoje lične marketinške strategije, imao u vidu slučaj Vojislava Koštunice. Voja je svoju popularnost posle pobjede nad Slobodanom Miloševićem, koja je čak dostizala i nevjerovatnih 80 odsto podrške, prokockao za svega godinu dana, što svojim odbojnim stavom prema medijima, što uticajem Zorana Đinđića u međusobnim sukobima u vezi sa srpskim vladajućim prestolom, koji, uzgred, nikada nije bio dvosjed.

Između izbora da ostane zabilježen kao "neobaviješten", poput Voje, Aleksandar je izabrao sasvim suprotan pristup "sveobavještenog". Otuda i njegov odličan, samoironičan spot sa jedne od predizbornih kampanja, kada je izlazio iz frižidera. Naravno da nije nosio ni rukavice, ni kapu. Samo je zbunio dvoje mladih na kauču.

Kako Vučić nije političar od juče, niti pripada školi političke naive, znao je da će njegova krivica biti isprojektovana, ma šta da je učinio dobro ili loše. Tako je njegova uloga "krivca za sve" postala jedna od ključnih poruka blokadera fakulteta i opozicije koja se šunja sa strane, uz kontradiktornu studentsku opasku koja je postala ključna – "nije nadležan".

Međutim, upravo ta teza, da je "Vučić kriv za sve, a nije nadležan" u suštini razotkriva duboku političku nelogičnost kod pristalica opozicije, koja postaje standardni obrazac u javnoj debati. Na površini, to je apsurdna kontradikcija – kako može da se optužuje neko za sve u zemlji Srbiji, pa i šire, a da se istovremeno tvrdi da on nije odgovoran ni za šta? Kako ovo razumjeti?

Opozicija u Srbiji, još pre nego što je Vučić zaledio prste u Feketiću, koristi ga kao personifikaciju svih problema u zemlji. On je za njih svemoćni vladar koji kontroliše sve – od ekonomije, preko pravosuđa, do medija. U tom kontekstu, svi problemi svaljuju se na njegovu ličnost. Vučić postaje figura koja je odgovorna za svaku nevolju i propust, čak i kad je očigledno da mnogi problemi imaju složeniju pozadinu ili su rezultat dugoročnih procesa. Kriv je što ne raspisuje izbore, a onda je postao krivac kada ih je raspisao. Krivac je i, kako pominje profesor Čedomir Antić, koji je inače njegov politički protivnik, za nepolitičke i apstraktne pojmove poput tenzija ili atmosfere u društvu. Pa čak i za zagađen vazduh. Kriv je i kada dune košava.

Tokom pandemije virusa korona Vučić je bio kriv zbog ograničenog kretanja, a nakon toga i zato što je ponovo dozvolio okupljanja, turnire, koncerte i mitinge. Kriv je i zato što je Jelenu Karleušu oteo od Čede Jovanovića. Kriv je za svaki penal protiv Partizana, a sumnjiv je i kad se penal sudi Zvezdi. Hrvatska pjevačica Severina Vučković se vratila daleko u prošlost. Ne mislim na njen boravak na jahti, već na operaciju etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, pa Severina tvrdi da je taj, odnosno Vučić, kriv i za "Oluju". Mora da je Ante Gotovina tada imao slobodan dan.

Podrazumijeva se da je Vučić kriv i zato što je smanjio cenzus za ulazak u parlament na tri odsto. Kriv je i svojim saradnicima u vlasti, jer je pojedine lišio poslaničkih mandata, a istovremeno je i kriv za pojedince u opoziciji, koji nisu dospjeli do Vučićeve nadmorske visine na koju je želio da ih smjesti.

Tako je situacija sa "dežurnim krivcem" postala na neki način teatar uličnih apsurda. Kada se dođe do konkretnih pitanja u vezi sa izradom zakona, sprovođenje politike ili dijaloga sa studentima, opozicijom i društvenim grupama, Vučić se odjednom prikazuje kao "nekompetentan" ili "neprikladan" za rešavanje tih stvari. Odnosno, za dijalog. Studenti i opozicija tada tvrde da on nije nadležan, da je potrebno rešavati ključne probleme kroz institucije, dok je Vučić samo figura koja ne odlučuje, već samo predstavlja vlast.

Dakle, po toj percepciji, Vučić je naslikan kao ličnost koja ne donosi odluke, ali je ipak odgovoran za sve!

Ova teza, zvuči paradoksalno ali je tako, ide na vodenicu vlasti, jer se njome opozicija postavlja u poziciju da nije u stanju da ponudi konkretna rešenja. Umesto toga, oni se fokusiraju na Vučića kao uzroka svih nezadovoljstava, čak i životnih nedaća, što ih prikazuje kao bjegunce od odgovornosti koji ne nude alternativu nenadležnom a sveprisutnom predsjedniku Srbije. Odbijajući dijalog sa njim, stavljaju naglasak na ideju da je Vučić nepravedno centralizovao vlast i eliminisao demokratske procese, dok u isto vrijeme ne žele bilo kakav konkretan angažman koji bi politički oštetio Vučića.

Odbijanje dijaloga sa njim tako postaje sam sebi svrha, jer u tom nepristajanju, opozicija zapravo izbjegava da pruži odgovore na mnoga pitanja za koja nema ili ne želi da pruži povoljan odgovor za birače. Da je drugačije, sjeli bi za pregovarački sto i prije nego što bi Vučić naišao zauzeli najbolja mjesta, izvukli eventualne političke koncesije ili prihvatili Vučićevu ponudu za izlazak na savjetodavni referendum. To je fer ponuda Vučića o kojoj se nedovoljno govori, jer su je zamaskirali studentski i građanski protesti, iako je raspisivanje savjetodavnog referenduma kao opcija u izvjesnoj mjeri hazarderska za Vučića. Ko se sjeća, sjeća, ali svako od šefova država ko se igrao sa skraćivanjem mandata, a to savjetodavni referendum u izvjesnoj mjeri i jeste, poput Slobodana Miloševića i Borisa Tadića, nije dobro prošao. Ali dežurni krivac sa Andrićevog venca insistira da provjeri da li ima podršku građana, odnosno legitimitet da vlada. Opozicija, sa druge strane, ne želi da izađe na ovu "političku ferku".

Tako se ispostavlja da poruka "kriv je za sve, ali nije nadležan ni za šta" predstavlja besplatnu uslugu Vučiću. Za sve što je loše – od korupcije, medijskih manipulacija, do društvene podeljenosti – on može da ležerno pokrene magiju, samo da hoće: "Čekajte, pa ja nisam nadležan!"

politika.rs

(Autor je novinar)