Piše:mr Milovan Baždar
Iako nikada nije jednostavno analizirati politička, ekonomska ili socijalna dešavanja na međunarodnoj sceni, poslednjih nekoliko godina je to posebno kompleksno. Svijet je očigledno na bolan način izišao iz višedecenijske ere geopolitičke izvjesnosti i predvidljivosti. Nema sumnje da je američki predsjednik Tramp svojim političkim stilom posebno doprinio nepredvidljivosti, ponekad vrlo čudnim zaokretima kao što je priča o Grenlandu ili Kanadi. Jedina stvar u kojoj je Tramp dosljedan bez rezerve je maksimalna podrška Izraelu u svemu što radi. Kako god Netanijahu je zasukao rukave da dovrši cionistički projekat Velikog Izrela i po cijenu genocida u Gazi. Amerikom odavno vladaju cionisti, s tim što u političkom vrhu većina, naravno, nisu Židovi. Od Lige naroda do današnje sterilne organizacije UN cionizam nije osporavan (povratak Jevreja u izrelsku domovinu), ali cionizam danas je prerušeno lice nacizma. Koliko je ova teška kvalifikacija, na žalost, istinita svjedoče svakodnevne slike stradanja iz Gaze. Da je Netanijahu sa svojom vladom spreman na kršenje svih međunarodnih normi vidi se i po IDF-ovim djelima u okruženju Izraela od Libana do Sirije i Irana. Cionizam jeste u korijenu sukoba koji ne prestaje od 1948. godine, ali mnogi Arapi bi prihvatili dvije države na teritoriji nekadašnje Palestine. To je jedini način kako bi se u najvećoj mjeri mogao prevladati antisemitizam arapskog svijeta. Izrael je, na žalost, odbacio taj put.
Nikada nije bilo sporno da je Izrael spreman na sve u ostvarenju cionističke politike, ali totalno uništenje Gaze sa populacijom Palestinaca većom od dva miliona ljudi prevazilazi i najcrnje slutnje. Kako je narod koji je preživio Holokaust mogao dopustiti sebi da u njegovo ime sadašnja vlada Izraela vrši genocid nad drugim narodom. Taj drugi narod je kriv samo zato što ne želi da napusti svoju kuću u koju su mu se Izraelci doselili tokom 20. vijeka. Čak i da uništi ili preseli sve Palestince, što je suluda ideja, Izrael nikada neće imati mira u okruženju 300 miliona Arapa. Izraelski minstar za kulturno nasljeđe izjavljuje da "Izrael sada vodi trku sa vremenom da isprazni Gazu". Ovakva izjava je jasno priznanje onoga što se dešava na terenu pred očima cijelog svijeta. Njemački Kancelar Merc je ranije tvrdio da Izrael obavlja prljave stvari u interesu čitavog Zapada. Eto makar je bio iskren. Licemjerju Zapada nema, međutim, kraja kada je riječ o ljudskim pravima i etničkom čišćenju, naročito kada se sjetimo njihovih reakcija na dešavanja u BiH devedesetih godina. U Gazi je na djelu kombinovani pokušaj etničkog čišćenja i genocida. Desetine civila se dnevno ubijaju u kolonama očajnika koji satima čekaju mrvicu hrane. Preko hiljadu civila je poginulo od kada su Izrael i SAD preuzeli obavezu isporuke humanitarne pomoći, a desetine već umiru od gladi svakodnevno, naročito djeca. I povrh svega i dalje stalno slušamo neistine Netanijahua u kojima poziva svijet da ne vjeruje svojim očima.
Kako je uopšte moguć ovakav apokaliptični scenarij stradanja jednog naroda. Ubjedljiva većina Izraelaca smatra da su Židovi "izabrani narod" sa posebnom misijom. Već decenijama njihov režim žestoko dehumanizuje Palestince kao što je svojevremeno NDH dehumanizovala Srbe, Židove i Rome. Dehumanizovanoj populaciji je dopušteno da radi bilo što jer oni više i nisu ljudska bića u duhovnom i kulturološkom smislu. Američka bezrezervna podrška počiva na dva osnovna faktora. Prvi je stoljetni uticaj i stalno jačanje cionističkog i jevrejskog lobija u Americi još od prvog cionističkog kongresa u Bazelu (Švicarska) 1897. godine. Drugi je američki interes na Bliskom istoku u energetskom i bezbjednosnom faktoru. Cionisti su od početka 20. vijeka razvijali svoju finansijsku mrežu fondova i banaka preko kojih su ostvarivali i ostvaruju ogroman uticaj na krupni kapital. Preko krupnog kapitala je ostvarivan uticaj na politički sistem i sada smo svjedoci kulminacije podrške i direktnog učešća SAD u izraelskom projektu otimanja Gaze i uništenja Palestinaca u tom pojasu.
Ipak, ovakva Trampova podrška izraelskom satiranju Gaze neminovno proizvodi silno ogorčenje čak i kod zapadnih partnera. Otuda nisu neočekivane reakcije Francuske i Velike Britanije u pogledu namjere da priznaju palestinsku državu, mada su to vjerovatnije samo prijetnje. Kako god, očigledno je da su evropske države neshvatljivo licemjerne u vezi sa svime što se dešava na prostoru Izrela i Palestine. Deklarativno ne odobravaju ogromne žrtve u Gazi sa do sada cca 20.000 stradale djece, a zapravo svo zlo koje se tamo dešava prihvataju kao kolateral očuvanja bezbjednosnog američkog kišobrana nad Evropom. Ko zna, možda budemo i svjedoci kolosalnog zapadnog cinizma u vidu dodjele Nobelove nagrade za mir Trampu.
