PIŠE: KRSTO VUKOVIĆ
Do promjene identiteta promjenom pola u Crnoj Gori nije lagan put. Misao o ovome po pravilu uznemiruje brojne zajapurene moraliste, a oštar nož javnosti čeka i najstidljivije iskaze o trans-ravnopravnosti. Očigledno, za naše specifično patrijarhalno ustrojstvo to pitanje je isuviše teško i izrazito bolno. Tuđa muka sa identitetom nije samo "tamo njihova stvar", no je vazda briga koju mi moramo brinuti. Ali, zato, kad smo mi tema, kad nas strefi neka pobrkanost, e tu uredno ćutimo i gledamo svoja posla. Kao, na primjer, muka u vezi sa ličnim imenom. U prosjeku, u Crnoj Gori oko 500 lica godišnje promijeni svoje ime. Ako vam se ne sviđa kako se zovete, dovoljno je da podnesete zahtjev, uplatite 20 eura i eto vam ga novi imendan. I eto vam ga novi život. Naravno, uz malo strpljenja dok se okolina ne navikne da više niste Mijajlo ili Milenija već Stefan ili Lea.
Srećom, izbor nije težak. Dovoljno je da u jednom danu odgledate sve španske i druge serije i eto ideje kako biste mogli da se zovete od sljedećeg ponedjeljka. A novi dan, novo ime, nova nafaka. Pa ako to ruho slučajno dosadi, ajmo ponovo. Šta je 20 eura na ovoj inflaciji, bar imena možemo mijenjati ko čarape. Čak i prezimena, ako baš hoćete da se istinski ponovite.
Nego, nije to jedini kamen o vratu identitetski zbunjenom građaninu. U našem po mnogo čemu rastresenom društvu brojne frustracije kao posljedice sudara tradicije, modernosti, raspojasane politike i pozamašne doze snobizma, neprekidno potražuju razne izmjene i zamjene. A ako je iko, mi smo heroji promjena. Basta nam istoriju da mijenjamo, oči u glavi da zamutimo pa ispiramo svetom vodicom nekoliko crkava, jezik da zaplićemo i vežemo u čvor pa ga rastežemo ko Panto pitu ne bi li se bolje razumjeli. Vještina je to posebna, a mi pravi vješci da u pasulj bacimo ili u plećku zagledamo to šta smo i ko smo a možda i nismo no bismo mogli biti. Ako se potrudimo. Ako se dogovorimo da nema dogovora, taman se ubjeđivali i popisivali do besvijesti koliko god se na svijest pozivali. Ko onomad kad Ivangrad obrnusmo u Berane a Titograd u Podgoricu. I ulice mnoge prebacismo u brojeve. Sve u korist oslobođenja od balasta prošlosti uz frenetični aplauz naprednog svijeta. Jer, ne smijemo stati. Ako je jedan Milo posustao, tu je sad Milo Drugi koji se zapravo ne zove tako, ali dok je "Evropskog puta" i oreola zavisne borbe za nezavisnost akumulacije privatnog bogaćenja on i kolege utabaće put i za Trećeg. Nesumnjivo, biće to uzorna i sa sve ispeglanim političkim DNK jedinstvena dinastija klonova. Zato, ne brinite. Ko ode, nije otišao ni kobajagi. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo. E jedino će biti belaja ako nam se Evropa brecne što još uvijek nismo dovoljno razdrmali porodicu. Evo riječi "majka" i "otac" drhte, velika je navalica obezličenog modela – roditelj 1 i roditelj 2. Možda i 3 u većim "ravnopravnim zajednicama". Tu smo zacijelo na porođajnim mukama. Zamislite našeg tradicionalnog muškarca sa sve impozantnim brkovima, kako umjesto psovanja nečijeg oca zapomaže – E, roditelja jedan ili dva ti… Sve su prilike, smiješi nam se nova avantura pomahnitalih identiteta. I mala će nam briga biti što neka prva imena ne možemo nikako smisliti. Beograd se, recimo, diči sa 15 gimnazija koje su do nedavno bile razvrstane kao Prva, Druga, Treća itd, pa je onda Petnaesta odlučila da više nije na začelju i nazvala se "Patrijarh Pavle". Ali, mi ne možemo tako i nećemo. Ne smijemo dirati imena heroja i drugih zaslužnih građana. Nakostriješene političke i plemenske starješine kažu da je bolje ne čačkati mečku. Neutralno je zakon. Kao u Nikšiću – Prva stručna škola, u Budvi – Druga osnovna škola, ili poput cetinjske i kotorske gimnazije koje su samo – gimnazije. Ova kotorska čak i pored toga što ni to nije već mješovita škola (ima medicinare i ekonomske tehničare). Lokalni mudraci zbore da je bolje tako no da se krvimo oko toga čiji je junak ili pjesnik bolji i veći. Ili, bolje nego da smo u neprekidnoj konfuziji ko u mojkovačkoj OŠ "Aleksa Đilas Bećo" ispred koje je usred školskog dvorišta na samo pet metara od table sa imenom navedenog narodnog heroja, bista bivšeg predsjednika Opštine, Dragana Jovanovića…
Živjeće ovaj narod. Borba sa identitetom, dilema ko je čiji, ko je odakle i ko je ko, koji dan opštine je najbolji, koja krsna slava, koja boja dresova itd, ako ništa, bar održava mentalnu kondiciju i vitalnost duha. Psihijatri kažu da je to i fenomenalna metoda za otklon od pritiska nemaštine i ovozemaljskih briga. Naravno, ukoliko vam nervoza oko imena, naziva, porijekla i osjećaja pripadnosti ne dođe glave. Može doći vrijeme da gladnim, bolesnim ili obespravljenim građanima, ali ni drugima neće pomoći pjevanje himne ni zastava na balkonu ni fanatični sportski uspjeh ili neuspjeh, svejedno. Ali, ne samo zbog toga što se nadmećemo koju kosku istine grozničavo da glođemo, već zbog patoloških procesa koje neumitno nameće – globalizacija. Studija S. Aktara "Slomljene strukture" (1992) sa ključnom odrednicom patologije identiteta – "Sindrom difuzije identiteta" u punom kapacitetu naučne istine pokazuje ko smo i gdje smo. Ako vas drma osjećaj praznine i beznađa, ako ne trpite sopstveno tijelo, ako imate otpor u prihvatanju sopstvenog ili tuđeg pola, ako autentičnost ličnog ili nacionalnog iskaza pliva u zoni relativiteta, ako vam smeta svoje ili tuđe ime, porijeklo ili bilo koje opredjeljenje, ako ste u frustraciji u vezi sopstvenih ili tuđih političkih, ideoloških i drugih poistovjećenja, e džaba krečite stalno, nema vam spasa.
(Autor je prof. sociologije)
