PIŠE: VUK VUKOVIĆ

Eko-aktivisti sahranjuju iglicu upepeljene šume na izlivenom placu veličine povećeg predgrađa na kojem će nići velelepno – selo za selebriti. Ožalošćeni nad planinskim devastiranim pašnjacima, u pogrebnoj tišini i ozbiljnosti (zar razliku od razdraganog Zaratrustre, koji nakon deset godina samovanja na planini silazi u varoš vedrog duha, možda bi danas od starice čuo – "Priroda je mrtva!"), obučeni u crne kimbinezone, drže posmrtno slovo nad presahlim izvorom.

Naučnici iz UN prognoziraju da će do 2029. da se nepovratno prekorači klimatski prag; uz potpunu nepoznanicu kuda će se kretati AI u budućnosti (tijelo kao susret čovjeka i tehnologije u dimenziji "humane tehnogeneze"), s druge strane, unaprijed možemo žaliti za glečerima veličine Menhetna, ogromnim grebenima korala, za biljakama i životinjskim vrstama, melanholično zagledani u sve prostraniju, sprženu zemlju, na kojoj ni kaktus neće moći opstati.

Vizualizujmo post-apokaliptični pejzaž: ruševine megapolisa, razorane saobraćajnice, dopola prekinute čelično-staklene stospratnice, atomski zbrisani automobili, miris sumpornog neba, svitkanje sijalica i neurozno treperenje neona, crni ekrani, ugašeni, izvan signala, nešto nepoznato nasukano ondje gdje je nekada bio trg od pokretnih slika i poruka produktivnih korporacija.

– Poznikapitalizam već, samo treba htjeti vidjeti, otkriva: samo uništenjem zemlje, od zemlje ekstrakcijom izvučeni kapital može preživjeti, ali ne više na ovoj planeti! Mislilac aktuelnog/akutnog, tektonski poremećenog trenutka, morao bi u sebi moći uspjeti upariti – botaničara i imunologa, kako bi naučno pratio i izvještavao šta se događa u biosferi, i koliko je pogođen/oslabljen imunološki sistem ljudskog roda. Otopljavanje glečera u atmosferu oslobađa milenijumima zamrznute, dakle, savremenoj nauci sasvim zasad nepoznate viruse; eko katastrofa je, istovremeno, i ništa manje zdravstvena kataklizma koja će biti u novom izdanju umnogom strašnija od kovida-19, sa kojim uveliko već živimo, a to generiše strukturalne sociološke promjene koje još neuočavamo budući da ih doživljavamo kao novu normalnost.

Ilustracija

-FOTO: PROFIMEDIA/SHUTTERSTOCK

Gubitak – budućeg života, sasvim je za svijest nešto neprihvatljivo; prelazak u epohu antropocena, oštećena okolina, havarija na horizontu, post-prirodni period, i sav taj užas koji već sada za sobom ostavljamo onima koji dolaze (i koje treba ožaliti), jednostavno ne dopire do nas, jer "činjenice nikoga ni u šta ne ubjeđuju." (Emerson)

Tako Srećko Horvat za čas prolazi kroz frojdovsku dihotomiju – žalovanja i melanholije, i prema ocu psihoanalize, melanholija izdaje gubitak, međutim, i žalovanje u kojem se nalazimo, mireći se sa gubitkom nekadašnjeg, normalnog života u zajednici sa prirodom i ostalim vrstama, takođe je izdaja gubitka. Nepodnošljiva praznina usled – gubitka gubitka, jer, nekad smo mogli da se skružimo i patimo usled gubitka, ali kako smo izgubli osjećanje za gubitak, postala je centar i periferija ljudskog bića; ono, dakle, ne može biti žalosno ni veselo, u stanju mrtvog osjećanja, odvija se po nekakvoj istorijskoj inerciji.

(Autor je književnik)