Piše: Svetlana Slapšak

Ujutro u dva na aerodromu u Larnaki, na Kipru. Tamo gdje treba da bude obezbjeđenje, koje će moja kolica dogurati do izlaska, još nema nikoga. Na susjednom sjedištu je ljupko dijete, u bijeloj košulji i crnim kratkim pantalonama, i sa kapicom na tjemenu. Očito je dio porodice čiji patrijarh sjedi okružen haotičnim prtljagom na drugoj strani hale, sa dugim crnim uvojcima i sa crnim šeširom širokog oboda. I ostalo je crno, i njegov štap na koji se, sjedeći, oslanja. Ostatak porodice rasut je po hali, otac sa dvije djevojčice čeka kafu iz automata, majka doji najmlađega. Dalje je još jedna takva porodica, čiji potomci ciče pred još neotvorenim kutkom za dječiju zabavu. Njihov djed je dvojnik onog prvog.

Dolazi moj zaduženi za invalide, izgleda da će nas biti dvoje na letu. Pitam ga kamo najčešće putuju Izraelci. Kaže da ih je sve više i da idu u Australiju, Južnu Koreju i Vijetnam. Zemlje koje tolerišu antisemite? Očito, jer pripadnici radikalnih sekta koje ne prihvataju nasilje, rat i Netanijahuovu politiku, odgovaraju u potpunosti toj etiketi. Zato i odlaze. Ljupki dečko i djevojčice, i svi cičeći neće morati da služe vojsku, u njihovim vjerskim običajima neće ih ometati. Mediji rijetko pominju ovaj aspekt života dijela građana u Izraelu, i nužnosti da se od toga pobjegne. A bilo bi sasvim poučno objaviti te podatke recimo u Njemačkoj, gdje je anti-antisemitistička histerija dosegla vrhunac. Uzgred, francuski Libération upravo je objavio još jednu Netanijahuovu laž, koja bi ga konačno mogla koštati položaja: falsifikovao je tajne odbrambene dokumente u vezi sa 7. oktobrom…

Prvog jutra u Levkosiji (Nikosiji) probudio me je mujezinov poziv sa druge, turske strane: bili smo tačno do venecijanskog zida, koji je dobrim dijelom na grčkoj strani, i razdvaja staro gradsko jedro od nove Levkosije. U nedjeljno popodne mogla sam vidjeti svu raznolikost grada, kada se sve inače zaposleno i u trci za preživljavanje šetalo po pješačkom dijelu staroga grada, sve do ček-pointa, gdje su se sa obje strane nagomilali dobri lokali, ne bi li primamili one druge. Kelneri su uglavnom Ukrajinci, Rusi, Moldavke; najljepši svileni šalovi na svijetu, indijski, lepršaju po ulicama u oblačku pačuli mirisa; turbani Sika, dugi prsluci Pakistanaca, sve boje kože Afrike, sjevernoafrički vezovi, Filipinke, malo pokrivenih žena, nevjerovatna raznolikost frizura, i gomila omladine u globalno trapavoj odjeći… U lokalu, uveče, par koji je upravo sišao sa scene komada Čehova, gdje se tragično nije mogao spojiti, i vrhunski kuvar kome niko ne može pogoditi porijeklo, a nijedan njegov kelner ne govori grčki. Lokal je upravo ušao u modu, i panorama viših slojeva više je nego poučna. "Ovamo niko ne dolazi da bi ostao", čujem odlomak iz razgovora susjeda. Svi su lutajući.

Levkosijski muzej potvrđuje lutajući duh: zgrada je spolja pastiš Partenona, tavanice su drvene u turskom stilu, unutrašnjost klasicističko-viktorijanska sa plavom bojom britanske kraljice. Praistorija ostrva, sa brzim smjenjivanjem izuzetnih stilova u kojima se prepoznaju svi mogućni Istoci – mali, srednji, svi Jugovi, i ponešto Zapada, pravo je čudo među sredozemnim kulturama. Jedno od kiparskih čuda – nekakav praistorijski teatar ispunjen stotinama keramičkih figura svih veličina, odneseno je (ukradeno) dobrim dijelom i na Sever i nalazi se, bez ikakvog opravdanja, u Štokholmu. Kiparsko jezičko čudo kroz istoriju ne može se opisati drugačije nego stručnim jezikom – vjerujte na riječ.

Poznati "lutajući" fenomen srpskih posjednika novca (u međunarodnom društvu) nije vrijedan pažnje, sem kao saznanje o tome gdje se nalazi plijen i zašto je narod siromašan. Za vrijeme krize, kiparska vlast udarila je po tom sloju sa gadnim ograničenjima u bankama, pa su se mnogi preselili – isto se desilo i mnogo prisutnijim Rusima. Danas na Kipar dolaze oni koji bježe iz Rusije da sačuvaju goli život.

Kipar je možda predvorje buduće Evrope i onoga što je nekad bio Stari svijet: koliko će lutajućih biti po modelu Lutajućeg Jevrejina (jedno od mnogih imena bilo je i Ahasver) u bliskoj budućnosti, koliko u daljoj? Primjeri adaptiranja koje Kipar nudi zapravo su dragocjeni, pouka za sve koji su protiv ratova. Sami Kiprani najviše mrze rat, jer je od mirnog šarenog života na komadu zemlje koje bi se visoko plasiralo na takmičenju za zemaljski raj postao sumorno podijeljen, a to za lutajuće nije dobro rešenje. U to doba (1974), kad je Kisindžer bio u pozadini puča a Makarios morao napustiti ostrvo, bila sam u Atini. Kisindžer je docnije dobio Nobelovu nagradu za mir. Zato sad nisam htjela da idem u Famagustu, koju sam posjetila 1966, na nepodijeljenom Kipru.

Lutajući Jevrejin i ja sjedimo u ogromnoj aerodromskoj hali. On leti u Atinu, pa u Australiju, ja u Beograd, pa u Ljubljanu. Oboje nas je prevarila Lufthanza, koja je otkazala današnji let za Minhen. On vadi malu crnu Moleskin bilježnicu i nešto zapisuje: račun, molitvu? Imam istu takvu, isto tako izlizanu sa strane. Nema smisla da se osmjehnem, jer me ne primjećuje. Utješno je što još lutamo.

peščanik.net