Piše: Nik Gašaj

Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik"(član 13).

Pitanje službenog jezika nije samo lingvističko, nego i pitanje koje ima političku dimenziju. Upravo zbog toga je u Ustavu Crne Gore propisano da službeni jezik dobije naziv po državi – tj. crnogorski jezik, i tu ništa nije sporno. Međutim, srpske partije u Crnoj Gori zahtijevaju da se pored crnogorskog jezika kao službeni uvede srpski jezik. S obzirom na to da je ovo stručno i naučno pitanje, dobro bi bilo da se konsultuje struka, odnosno stručnjaci. To pitanje je dobro objasnila lingvistkinja, profesorica Univerziteta Crne Gore, Rajka Glušica, u emisiji "Naglas" na RTVCG u kojoj je tema bila zahtjev da srpski bude službeni jezik u Crnoj Gori. Prof. Glušica je, između ostalog, navela da su srpski i crnogorski jezik iz iste porodice jezika. "Upravo zbog toga srpski jezik ne treba da bude službeni jezik". Pojasnila je da srpski jezik već jeste službeni jezik u Crnoj Gori. Šta se dobija ako u Ustavu Crne Gore stoji kao službeni? Ona ističe da Srbi u Crnoj Gori nisu jezički ugroženi i da političke elite ne smiju manipulisati identitetskim pitanjima, kao što je srpski jezik. Smatra da na ovakvim pitanjima živi armija političara i da smo pod velikom naletom nacionalizma. Zato se nada da se ovakva pitanja neće postavljati na popisu kad uđemo u Evropsku uniju. Ukazala je i da se preko jezika ne smije sprovoditi diskriminacija. Preko ovakvih pitanja se gaje nacionalisti na duže staze. Treba voditi mudru jezičku politiku, a ja je trenutno u Crnoj Gori ne vidim. Ta politika mora biti demokratična i pomirljiva, a mi nemamo političke vizionare, tvrdi ona.

Postavlja se pitanje: kolika je razlika između crnogorskog i srpskog jezika, kao i da li su potrebni prevodioci između tih jezika. Naravno da ne trebaju. Rezultati popisa stanovništva, sprovedenog 2023. godine, pokazuju da u Crnoj Gori niko nema natpolovičnu većinu ni po nacionalnoj pripadnosti, niti po upotrebi maternjeg jezika. Naime, najviše po nacionalnosti ima Crnogoraca 41,12 odsto, zatim Srba 32,93 odsto. Maternjim srpskim jezikom govori 43,18 odsto građana, a crnogorskim maternjim jezikom 34,52 odsto.

Pojedini naučnici – lingvisti ukazuju da su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezici u lingvističkom smislu u suštini isti jezik sa određenim jezičkim varijantima. Jedino se albanski jezik u potpunosti razlikuje od svih drugih jezika u Crnoj Gori i pripadnici drugih naroda ga ne mogu razumjeti bez prevodioca.

Crna Gora je heterogena, višenacionalna, multikulturalna, multilingvistička, multikonfesionalna državna zajednica. Dakle, multikulturalizam traži takvu šemu političkog društva koja priznaje jednaku vrijednost svih nacionalih zajednica koje postoje u jednoj državi. U multikulturalnom društvu nijedna nacionalna zajednica nije unaprijed ovlašćena da državu i političko društvo predstavlja kao svoje.

U multikulturalnom društvu pravilno rješavanje individualnih i kolektivnih prava ogleda se u tome da niko ne osjeća pritisak većeg i jačeg, nego da se svaki narod nezavisno od brojčane veličine osjeća ravnopravnim i slobodnim.

Naša država se suočava sa krizom kadrovske politike i sa nacionalnom isključivošću, a po nekim pitanjima i okretanju prošlosti. S pravom akademik Dragan Vukčević upozorava da je neznanje najveći problem Crne Gore danas. Prije svega na političkoj sceni Crne Gore vlada politički amaterizam.

Nacionalna isključivost, odnosno nacionalizam šovinističke provenijencije, ili etnonacionalizam, opasne su društvene pojave. Međutim, ističem da su najopasnije pojave etnonacionalizma, ksenofobije, nacionalne i vjerske mržnje kada uđu u pojedine institucije sistema, kao što je bio slučaj devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, ali i u Crnoj Gori. Nažalost, i danas u Crnoj Gori, ali i u pojedinim zemljama regiona, opet se suočavamo sa sličnim opasnim pojavama i tendencijama.

Nacionalna isključivost je svojevrsna patologija nacionalnog osjećanja. Nacionalna isključivost je posmatranje svih društvenih pojava kroz činjenicu pripadnosti vlastitoj naciji. Pripadnost naciji okosnica je svega, a njen interes, koji je kod nacionalne isključivosti totalan i zahvata sve aspekte života, primaran je kriterij društvenog vrednovanja.

Nacionalna isključivost je dominacija emocionalnog prosuđivanja i potiskivanja racionalnog. Jedna poslovica kaže: "Kad se razvijaju zastave, sav razum je u trubi!" Dakle, nacionalni osjećaj kao pozitivan element nacionalne integracije i formiranja pojedinca nerijetko se pretvara u svoju patologiju, u nacionalnu isključivost, etnocentrizam, šovinizam, u kojem prevladavaju neprijateljstvo, mržnja, iracionalnost i nacionalna agresivnost. Karakteristike etnonacionalizma su: veličanje sopstvenog a unižavanje drugih naroda; govor mržnje; za sve nedaće svoga naroda optužuje druge narode i spoljni svijet (teorija zavjere) itd.

I najzad, Crnoj Gori kao multinacionalnom i multikulturalnom društvu je potrebno konsenzualna demokratija i mehanizam uravnotežavanja. A obrasci ravnoteže u značajnoj mjeri su postali i stvar političke kulture. Za heterogena, multikulturalna i podijeljena društva, kao što je kod nas, najprikladnije je liberalno-komunitarni tip političkog sistema, što podrazumijeva uvažavanje dva principa: autonomija građanina i apsolutna ravnopravnost svih građana i svih naroda koji žive u Crnoj Gori, kao društvena realnost.

(Autor je politikolog i vanredni član DANU)