Piše: Kenan Malik

Kao i liberali, primijetio je, konzervativci vjeruju u značaj slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i ličnog izbora. Ali istovremeno vjeruju u nadređeni značaj zajednice i tradicije kojima se postavljaju ograničenja krajnjim dometima individualizma. Liberalizam, po Skrutonu, ima smisla "jedino u društvenom kontekstu koji je konzervativizam pokušavao da odbrani".

Odnos između ta dva filozofska izvora konzervativizma nikada nije bio harmoničan. Napetost između individualizma slobodnog tržišta i privatnog vlasništva s jedne i zajedništva običaja i tradicije s druge strane, između prometejskog napretka kapitalizma i okova istorije i kulture, oduvijek je probadala samo srce konzervativizma.

To je napetost koja se očituje, na primjer, u ambivalentnom odnosu prema Margaret Tačer, torijevskoj heroini bez premca, Gvozdenoj dami koja je promijenila Britaniju i Konzervativnu stranku. Uprkos tome, mnogi konzervativci u isto vrijeme žale zbog razaranja tkiva britanskog društva, britanskih tradicija i običaja, koje je uzrokovao tačerizam. I Skruton se divio Margaret Tačer, ali u memoarima pod naslovom Nežna pokajanja svoju knjigu iz 1980, Smisao konzervativizma, opisao je kao "pomalo hegelijanski pokušaj odbrane torijevskih vrijednosti u trenutku kada su ih pobornici slobodnog tržišta izdali".

Možemo uzeti kao primjer i Fridrih Hajeka, njenog omiljenog ekonomiste slobodnog tržišta. Jedna anegdota kaže da je Margaret Tačer na stranačkom sastanku izvadila iz tašne primjerak Hajekove knjige Poredak slobode, tresnula je o sto, i rekla: "To je ono u šta mi vjerujemo." Hajek joj se divio isto koliko i ona njemu. Ali, u Poredak slobode je uključio i postskriptum pod naslovom "Zašto nisam konzervativac". Mada ostaje zapamćen kao ikona konzervativaca, Hajeek je istovremeno kumovao usponu globalizma, smrtnog neprijatelja današnjeg konzervativizma.

Rasprava o tome šta čini "istinski konzervativizam" provlači se kroz veći dio torijevske istorije i nema sumnje da će dominirati na stranačkom skupu u Birmingemu gdje će se diskutovati o kampanji za izbor vođstva stranke. Vodeći kandidati, Kemi Badenoh i Robert Dženrik, vjeruju da su torijevci izgubili na izborima zato što nisu bili dovoljno konzervativni. Oboje zahtijevaju mišićavije ispoljavanje nacionalizma. Strahuju da imigracija uništava dušu nacije, osporavaju tumačenja istorije koja im nameću progresivci i traže obnavljanje tradicionalnih kulturnih vrednosti.

Edvard Lutvak je prije tridesetak godina ironično primijetio da "standardna republikanska/torijevska konverzacija posle večere uvijek ima dva dijela; prvi, u kom se slave vrline slobodne konkurencije i dinamične strukturne promjene, i drugi, u kom se oplakuje nestajanje porodice i ‘vrijednosti‘ zajednice, koje uništavaju upravo one sile koje su hvalili u prvom dijelu večeri". Tri decenije kasnije, njihovo odbijanje da prihvate odgovornost za stvaranje problema na čijem rešavanju navodno rade još je izraženije. Oni koji pozivaju na povratak "istinskom konzervativizmu", ne bi li se tako obnovilo britansko društveno tkivo i oporavila nacija, jesu oni isti koji su zagovarali – i nastavljaju da zagovaraju – politike koje su uzrokovale propadanje društvenog tkiva, od strogih mjera štednje i potkopavanja građanskog društva do privatizacija i napada na radničku klasu.

S druge strane, ljudi koji se poput pisca i istoričara Edmunda Favceta pitaju: "Šta se dogodilo s liberalnim konzervativizmom?" i oplakuju "slom i pad torijevaca na stranu tvrde desnice", takođe promašuju suštinu. Razlika između liberalnih i reakcionarnih konzervativnih struja zapravo je mnogo manje jasna nego što mnogi vjeruju.

Značaj koji konzervativna misao pridaje istoriji, zajednici i tradiciji u velikoj mjeri proističe iz učenja Edmunda Burkea, filozofa iz 18. vijeka. Za Burkea, nacija je "zajednica svih živih, mrtvih i još nerođenih", a njene vrijednosti ne određuje razum, već ono što Burke naziva "latentnom mudrošću" predrasuda i običaja koji se prenose kroz generacije.

Njegove ideje su temelj liberalno usmjerenog konzervativizma. One su bliske i reakcionarnijim strujama, jer idu u prilog poslušnom, hijerarhijski ustrojenom i netolerantnom društvu.

"Liberali se po prirodi bune, konzervativci su po prirodi poslušni", pisao je Skruton, jer konzervativci prepoznaju "kulturu poslušnosti" kao neophodni temelj društvenog poretka. Dakle, "najvažnija vrlina političkih bića" nije sloboda ili jednakost, već poslušnost na kojoj se zasniva idealno društvo. Skruton je od Burkea naučio da "uvjerenja koja su nam najpotrebnija ne moraju biti ni opravdana ni pravična" i da ih svaki "pokušaj pravdanja samo približava nestajanju".

Za mnoge današnje konzervativce, napadi na "liberalne elite" nisu motivisani željom da se društvo učini više demokratskim, već da se učini uređenijim i poslušnijim. Patrik Denen, američki politički filozof čije su knjige Zašto je liberalizam propao i Smjena režima obavezna literatura za američke konzervativce, zalaže se za stvaranje nove elite koja će, za razliku od sadašnje, biti sposobna da nižim slojevima usadi "razumijevanje onoga što je za njih najbolje". "Vrlina naroda", kaže on, "može se sačuvati jedino… radom elite koja i sama posjeduje vrlinu".

Berkovsko razumijevanje istorije i tradicije opravdava i prihvatanje etničkog umjesto građanskog koncepta nacije, uz insistiranje na ekskluzivnosti zajednice. "Svako od nas nasleđuje ‘konstitutivnu zajednicu‘ koja nam prethodi i u kojoj su ukorijenjene naše vrijednosti i norme". Taj vrlo berkovski pogled na kulturno nasleđe dolazi iz pera Alaina de Benoista, francuskog filozofa krajnje desnice.

Benoist tvrdi da imigranti zauvijek ostaju autsajderi jer su nosioci drugačijih istorija i kultura i nikada se ne mogu apsorbovati u naciju domaćina. Demokratija funkcioniše, tvrdi on, samo tamo gdje se "demos i etnos poklapaju". Granica između berkovskih i "narodnjačkih" vizija nacije veoma je tanka. Zbog toga su mnogi konzervativci glavnog toka prihvatili krajnje desničarske teme imigracije i identiteta i sada grozničavo govore o migrantskoj "invaziji", o Britancima koji "prepuštaju svoju teritoriju", o bijelim Evropljanima koji "gube domovinu" i "vrše samoubistvo", o opasnostima Londona koji je sve manje bijel.

Unutar liberalnog konzervativizma uvijek je bilo i drugačijih struja. Ali tek u posleratnom periodu, nakon što je nacizam diskreditovao reakcionarnije pokrete, one su postale njegova dominantna odlika. Danas, dok posleratni poredak nastavlja da se urušava, odnos između konzervativizma glavnog toka i radikalne desnice se uveliko mijenja. Nezavisno od toga ko će osvojiti krunu Konzervativne stranke, način na koji se bude upravljalo ovom promjenom promijeniće budućnost stranke.

The Guardian, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je pisac i predavač)