Tako su se pokazale u tragediji pod novosadskom nadstrešnicom. Postavljena da štiti od klimatskih udara pala je pod teretom neodgovorne politike i ubila 15 ljudi.
Pokazala se, pritom, i kao simbol ne samo ovdašnjeg, nego i globalnog strateškog posrtanja. Zaduženi da nas štite od prirodnih i oružanih udara, oglušuju se o svoje obaveze – počev od nacionalnih vlasti, pa do Savjeta bezbjednosti UN.
Pale se alarmi da smo pred trećim svjetskim, drugim hladnim i prvim nuklearnim ratom. Upozorenja su opravdana, bar kao opomena svima da se manu ćorava posla. Jer, kako reče Mahatma Gandi, obračuni u stilu "oko za oko, vode osljepljenju cijelog svijeta".
Ovih dana, međutim, globalna politika kao da pokušava da se popravi i na klimatskom i na oružanom frontu. Na dva samita osjetno je povećana, mada i dalje nedovoljna, finansijska podrška nacijama koje su najveće žrtve prirodnih katastrofa. Ujedno su se, pomolile inicijative za bar privremeno obuzdavanje neprijateljstava na velikim bojištima, čijoj razradi je posvećen nastavak ovog teksta.
Pomno se traži – surogat za rat, kad mu se već ne nazire kraj. U opticaju su: primirja, zamrznuti konflikti, nedovršeni poslovi, prekidi vatre, kao opravdanja za nerješavanja nagomilanih kriza.
Svi ti surogati su isprobavani u mnogim slučajevima, i dali su različite rezultate. Upravo je ovih dana dogovoren dvomjesečni prekid vatre između hronično zaraćenih Izraela i Hezbolaha, uz obostrano povlačenje trupa s juga zlosrećnog Libana, koji dugo čezne za uvjerljivim mirom.
Ali, Bliski istok je varljiv teren. Činilo se, na primjer, da se Sirija, uz spoljni intervencionizam, saživjela sa unutrašnjim zamrznutim konfliktom, ali su pobunjenici naprečac zauzeli dio njene teritorije. Zatekli su "na spavanju" i lokalnu vlast i njene ruske i iranske zaštitnike ali, po svemu sudeći, ne i Amerikance, Turke, kao ni Kurde i ostale oponente režimu Bašara el Asada.
Vanrednoj haotizaciji Sirije, doprinijeli su porazi Hezbolaha, koji joj je svojski podržavao tamošnjeg vladara, iranska preokupiranost razmjenom vatre sa Izraelom i ruska prezuzetost u Ukrajini. Kao i posvećenost Amerike predstojećoj promjeni u vrhu države i najavama da će se Donald Tramp većma usredsrediti na sređivanje njenih unutrašnjih prilika.
Mada, u prvom mandatu je Tramp, kao izraziti podržavalac Izraela pomogao da ta zemlja normalizuje odnose s četiri arapske države i ponadao se da mu slijedi Nobelova nagrada za mir. Sada, pak, kao prioritet ističe "brzo" uspostavljanje bar primirja između Rusije i Ukrajine, što bi, kako se izvještava, podrazumijevalo da svaka strana ostane na pozicijama koje je odbranila, odnosno zauzela.
Kao uzor se sugeriše korejski slučaj. Tamo je primirje uspostavljeno 1953. i još traje u podjeli poluostrva na dvije prilično antagonizovane države, razvijenu Južnu i nuklearizovanu Sjevernu Koreju.
Značaj i dalekosežnost primirja nisu uvijek usklađeni. Najznačajnije je bilo ono kojim je 1918. okončan Prvi svjetski rat, ali su drastični uslovi koje su saveznici postavili Njemačkoj, smatra se, doprinijeli rastu hitlerizma koji je izazvao Drugi svjetski rat. Korejski model primirja se pokazao izdržljivijim.
O održavanju sadašnjih primirja staraju se mirovnjaci UN. Trenutno su, saopštava se, na 11 lokacija, među kojima su i Kosovo i Liban. U poslednjih godinu dana, računa se, bilo je raspoređeno ukupno njih oko 70.000, od kojih su 1.403 izgubili živote u misijama, vrijednim nešto više od šest milijardi dolara.
Svaka čast njima, ali svijet upada u sve veće nevolje, u pomami za geostrateškim ciljevima i vajdom za moćnu i uticajnu industriju oružja. Eksperti raznih struka nalaze da krivica leži i na liderima, nedoraslim za nove izazove u svijetu koji se brzo mijenja.
Neki od njih mogu biti i zdravstveno nespremni, sugerišu specijalisti iz uvaženog Psychology today. I znatno prije nego što je u Oksfordu za riječ godine proglašeno "truljenje mozga" iliti zatupljivanje, oni su ukazali na druge vrste mentalnog zastranjivanja – lidera.
Takve, po njima, karakteriše narcisoidnost, koja ih sprečava da prihvate negativne informacije o sebi i svom vođstvu. A preuveličavaju svoja dostignuća, pri čemu se ispomažu i pompom u medijima.
Takođe često, dodaje se, snažno naširoko serviraju teze da je kriza neizbježna i da samo oni mogu da je spriječe. Pri čemu, svojim "ponašanjem dijele stanovništvo na zaraćene frakcije, što slabi opoziciju".
Sticaj tih mana vodi u partokratiju (vlast psihopata) zaključuje se. Njih ima u svakom društvu, koja treba da ih prepoznaju i sačuvaju sopstvenu normalnost, kao preduslov da u sledećoj prilici izaberu bar manje manjkave lidere.
Takvi bi, vjerovatno, lakše našli rješenja za sada naizgled nerješive stvari. U koje spada i Balkan koji još važi za "nedovršeni posao", spolja a i iznutra.
novimagazin.rs
(Autor je spoljnopolitički komentator)
