Piše: Milisav S. Popović
Imali smo brza koljena i spore riječi, u njima pelcere sokova sladi i med uspomena što smo djeci po usnama premazivali. Iz njih sakralno opjevali običaje, koje neki... ali tek poneki, čuvaju od zamaha potomoka što su previsoko skočili, slabo doksočili... te dušu uganuli. Tja, ti njihovi sitni tabani. Poremetila se sjećanja... opet, neke smo u zarukavcima sačuvali. Zvaćemo ih "vučji opanci".
Divni decembarski običaji.
* * *
Paljenje "Ogledalskog plamena"
Na posljednji dan godine, u središtu ognjišta postavlja se glatki kamen, "ogledalo odlika". Oko njega se slaže kora crnog bora, simbol duševnog mira. Plamen koji se zapali bude nježan, bez dima... a ljudi se okupljaju i gledaju odsjaj vatre s kože kamena, razmišljajući u stihovima. Bjehu to prve molitve upućene velikim silama.
Veče dodira (Prstoljenje)
Porodica i prijatelji se okupljaju u krugu i svako stavlja ruku na rame osobe pored sebe. U tišini, kroz dodir, razmjenjuju zahvalnost i dobre želje za nadolazeću godinu. Vjerovalo se da ovim činom srce oslobađa srdžbe... i osvete. Potom se ruke sklanjaju, a dlanovi polažu na grudi... sopstvene. Da se maća izdahne, svježina udahne. Prstima se tapka dok oči ne zasuze.
Sječa "drveta sreće"
Rano ujutru (ono što po današnjem kalendaru zovemo zorom 31. decembra), najmlađi član porodice pronalazi granu suvog drveta (repar) i donosi je kući. Repar se ukrašava bijelim trakama, stavlja ispred kuće da "čuva prag od starog zla". Vjeruje se da je običaj prethodio tradiciji nalaganja badnjaka... i da jedan od najdrevnijih što je ostao ucrtan u pamćenju predaka. Bijele trake se na proljeće nose do potoka, i ispiraju bez gledanja (da pakost isteče, da joj se ne vidi ni traga).
Otiskivanje snježnog poljupca
Ako ima snijega, ukućani oblikuju male kugle od čistog snijega i ostavljaju ih ispod prozora uz tihe želje za svakog člana porodice. Kugle se tope tokom noći, simbolizujući toplinu doma i ispunjenje želja. Ono klinče što uspije da uhvati slanu od istopljene grudve, mora odmah prste da poliže... da se želja ne svuče, i uteče.
Kamen dobre riječi
Svako iz doma donosi mali, obli kamen i ispisuje na njemu riječ koja ih je obilježeva. Oblutak se stavlja u zajednički krug i služi kao "temelj" za novu godinu. Kasnije, ti kamenčići se vraćaju prirodi, bacanjem u rijeku ili jezero. Ali prije toga, u njega se ušaptava oprost od grijeha, za one koji su se ogriješili... ili zbog onoga što se moglo grešnim doživjeti.
Ples svjetlosti i sjene
Uveče (pred dolazak januara) pale se male svijeće na svakom prozoru kuće. Ukućani hodaju u vunenim čarapama, bacajući sjene na zidove dok sriču uspavanke. Vjerovalo se da ovaj ples spaja svjetlost prošlosti sa sjenama budućnosti uz stihobajalicu: "okupaj me dobrim iz juče, da sjutra nikad ne jauče".
Još se zove plesom babica (jer su nekada žene što su ženama pomagale da se porode, sličan ritual često izvodile).
Išu u čaši
U glinenoj posudi sakuplja se kap rose ili išu (ako nema snijega), koja se zatim dodaje u vodu za posljednje piće godine. Ta kap simbolizuje čistoću i prirodnu vezu čovjeka sa svijetom oko njega.
"Da se um ne razruši, čovjeku je potrebna šuma. A iša, poput kaiša, ga vezuje s njom i s njima."
Obred "Raspetljavanja"
Domaćice prave veliki čvor od konopca i postavljaju ga na sred stola. Svaki ukućanin ga razmotava uz smijeh i priče o "zapletima" u godini koja prolazi. Kad se čvor potpuno razveže, vjeruje se da će nova godina donijeti manje prepreka. Ovaj divni običaj je otet i nepravedno pripisan drugima... No, ne može niko da ukrade duh izvornih razloga.
* * *
I još jedna marama... Najstarija. Elem, u noći uzmičućeg dana potonje godine, ljudi se okupljaju na vrhu brijega, pored rijeke ili sutore. Sa sobom donose male vreće vune i po jedno svjetlo – svijeću ili fenjer.
Gleda se u nebo, i pričaju priče o ljudima koji su živjeli najskromnije, bili uzdanice... čija dobrota bješe tiha i često brzo zaboravljena.
Za svako ime koje se kaže, za svaku uspomenu, među okupljenima se plete manji čvor od janjesukre (bijele vune), simbol povezanosti između svijeta živih i onih koji više ne žive... I ne valja niko da zaplače.
Samo da se kaže, ljepotom izgovori da i dalje rane gore... kako mnoge od tih divnih prilika fale... i poželi se (na glas) da se ponovo, u boljoj sreći rode.
Prvo dijete, što se po novom ljetu pojavi, nosiće preplet duša što su se vunicom prizvali. Tako su se dobri ljudi stalno rađali.
I eto... bjehu ovo vučji opanci.
Diši narode, pa lijepu zoru novog ljeta dočekali.
(Autor je književnik)
