Sljede.ćeg dana, tj. 29. a.vgusta, zaputio sam se u četiri sata izjutra ka mjestu koje se nalazilo na oko dvadeset se.dam sati jahanja od Cetinja. Iz toga razloga tr.ebalo mi je ne manj.e od dva d.ana hoda u kojem su me s.lijedili oni isti perjanici koje sam lično tražio od vojvode pod čijom su komandom bili da budu u mojoj pratnji. To su dva dobra momka po imenu Mitica i Đuro. Prvi je rodom iz plemena Piperi, a drugi od Njeguša.
Krčeći sebi put kroz mnogobrojna stada koja se obično nalaze na is.paši u okolini crnogo.rske prestonice, prvo smo priješli preko polja na kojem se nalaze bunari. Ubrzo potom dan je svanuo osvijetlišvi nam tako i put koji je trebalo da pređemo, a on je bio strm, na mnogim mjestima uklesan u oštru stijenu i, naravno, podjednako nezgodan i težak kao onaj kojim smo prošli prekjučerašnjeg dana. Poslije dva sata hoda počeo je naš silazak niz planinu koji je valjalo obaviti pješice. Priješli smo tako dio od oko četiri kilometara sa mnogo opreza da ne bismo završili u nekoj dubokoj provaliji. Na nekoliko mjesta bilo je i pravih basamaka sa kojih sam se čudio kako se nijesmo strovalili u dolinu ispod nas sa četvoronošcima iz našeg malog karavana. Na kraju smo stigli u neku plodnu i prostranu dolinu. Nju zapljuskuje voda Rijeke koja se nedaleko odatle uliva u Skadarsko jezero.
Iskoristivši pokretačku snagu rijeke, na ovom mjestu je izgrađena fabrika oružja i municije koja djelimično opskrbljuje crnogorsku vojsku, a nedaleko od ove tvornice, tj. iznad jednog zavoja Rijeke vidi se i istoimeno naselje. Usljed dvospratnih građevina ono neosporno izgleda bolje i ljepše od Cetinja. Tu smo se zaustavili kod kap.et.ana okruga, jednog mladog čov.jeka lijepi.h manira koji je uz to odlično govorio italijanski i čiji ljubazni poziv na kafu sam rado prihvatio. On je, naime, zadužen za artiljerijsko naoružanje namijenjeno topovima koji će uskoro početi da tuku Nikšić, a u trenutku kad sam ja naišao bio je zaokupljen brojanjem projektila velikog kalibra.
Pola sata k.asnije oprostio sam se od njega.i ponovo krenuo na put jednim strašnim puteljkom koji se strmovito peo uz planinu. Ubrzo smo sreli dugu povorku žena. sa praz.nim vrećama preko r.amena kako se vraćaju sa mjesta gdje su nosile municiju za topove sa ižljebljenim cijevima koji su nedavno stigli u Crnu Goru. Korisno je znati da one to čine bez ikakve nadoknade; naime ovdje su muškarci za puškama, a žene raznose ratni materijal i zalihe. Jedna od njih nam je prišla obrativši nam se kratko i molećivim tonom, ali ja nijesam uspio da razaberem zašto nam se obratila. Perjanici su je prekinuli te se ona hitno udaljila ne prozborivši više ni riječi.
Kad sam upitao svog vodiča šta je htjela, odgovorio mi je da nas je molila da posredujemo kako bi bila oslobođena nošenja municije pošto je bolesna. Istinu govoreći, po izgledu lica nije se činila bolesnom, čak mi se učinilo da je bila i dobro obučena i prije možda nenaviknuta na takav napor. […]
Sa visoke litice na kojoj smo se potom obreli mogao sam ponovo da vidim Rijeku koja je lagano proticala prosto ukliještena među okolnim planinama dok su na njenoj površini među mnogobrojnim vodenim biljkama ispreplijetanog lišća kružili maleni čamci. S druge strane planina koje okružuju Rijeku, prostiralo se Skadarsko jezero poput nekog prelijepog morskog tjesnaca. U isti mah nam se činilo da se istoimeni grad Rijeka teško nazire u dnu ove panorame ukazujući se zaista jedva našem pogledu.
U podne smo srigli u Babine, mjesto gdje postoje samo dvije kuće i okolna šuma patuljastih hrastića. Tu smo sjahali ne toliko da bismo se mi odmorili i nešto pojeli koliko da na trenutak pružimo odmor konjima koji su jasno pokazivali da im je to bilo i te kako neophodno.[...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
