Nakon što je u Ustavnom zakonu 1953. godine prvi put spomenuta mogućnost da jugoslovenski nivo vlasti šalje pomoć "nedovoljno razvijenim krajevima", ova tema nije odmah bila u fokusu izvršnih partijskih organa. Do promjena je došlo nakon sastanka Izvršnog komiteta CK SKJ 28. septembra 1955, posvećenom ekonomskim pitanjima. Makedonski funkcioner Ljupčo Arsov tada je poručio da "nerazvijene republike nemaju sredstava za investicije", da su predviđenim planovima "zapostavljene", da im se "zatvara perspektiva" i da imaju problema sa obezbjeđivanjem plata. Predstavnik Crne Gore Blažo Jovanović takođe je govorio o problemima "zaostalih krajeva". Broz je na kraju sastanka bio kategoričan: "Proučiti pitanje razvoja zaostalih krajeva. Treba se oštrim mjerama boriti protiv onih koji ometaju ili se odupiru ovoj politici."

Istinska pomoć zaostalim krajevima podrazumijevala bi dopunsko finansiranje svih siromašnih krajeva u zemlji, uključujući i one u Jugoistočnoj Srbiji, ili na području Like, Korduna i Banije u Hrvatskoj, dok Zvečanski srez, Priština, Budva, Skoplje i Sarajevo, sa većim standardom od jugoslovenskog prosjeka, ne bi bili obuhvaćeni programom pomoći. Umjesto toga, partijski vrh je izvršio redefiniciju pojma "nedovoljno razvijeni krajevi". Kada su Broz i Kardelj govorili o nerazvijenim "područjima", "krajevima" ili "rejonima", oni su mislili na republike Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatski i slovenački rukovodioci su bili svjesni da bi poteškoće Makedonije i Crne Gore u izvršavanju svojih ekonomskih funkcija vezale ove republike za Srbiju. Zbog toga su odlučili da dopunskim finansiranjem iz saveznog budžeta izgrade ekonomsku osnovu državnosti Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Početak rada komisije za nacionalne manjine 1957, koja je počela da se bavi i pitanjem ekonomskog razvoja AKMO, ohrabrio je Fadilja Hodžu i Dušana Mugošu da zatraže da se specijalni ekonomski tretman obezbijedi i za Kosovo i Metohiju u cjelini. Uz saglasnost predsjednika srpske vlade i skupštine, Jovana Veselinova i Petra Stambolića, odlučeno je da i Autonomna kosovsko-metohijska oblast uđe u "krug nerazvijenih". Srpski rukovodioci su mislili da će na ovaj način obezbijediti uključivanje ostalih djelova Jugoslavije u pomoć svojoj autonomnoj oblasti, ne obazirući se na presedan što se njena autonomna jedinica našla u društvu sa republikama. "Pomoć nerazvijenim krajevima" u praksi je izgledala tako što su siromašne opštine Južne i Istočne Srbije finansirale velike ekonomske i kulturne projekte na području Prištine, Skoplja, Sarajeva i Podgorice.

Komisija za nacionalne manjine Centralnog komiteta SKJ je 1957. godine zaključila da su dotadašnje investicije na Kosovu i Metohiji bile "nedovoljne" i da oblast suviše ekonomski zaostaje za ostatkom zemlje. Tvrdnja se temeljila na podacima koji su ukazivali na nešto nižu stopu privrednog rasta oblasti od jugoslovenskih republika, kao i na nizak nacionalni dohodak po glavi stanovnika, koji je te godine zvanično iznosio 41,98 odsto jugoslovenskog prosjeka. Komisija je privredne probleme Kosova i Metohije nastojala da poveže sa nacionalnim pitanjem: "Svi ovi elementi daju ovoj Oblasti status ekonomski i socijalno najzaostalijeg područja naše zemlje i čine da svi politički problemi mogu da poprime manje ili više nacionalnu boju." Komisija za nacionalne manjine Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije je 1959. zaključila da ekonomska zaostalost AKMO može da dobije i "krupan politički značaj" kroz negativne posljedice na kulturni i društveni život albanske nacionalne manjine. Komisije SKJ i SSRNJ nijesu pokazivale sličan strah od rasplamsavanja nacionalizma u slučaju Srba u Hrvatskoj, s obzirom na to da su oblasti u Hrvatskoj većinski naseljene Srbima u širokom luku zaobilažene u privrednom razvoju. Komisije su upućivale predloge da jugoslovenska i srpska vlast obezbijede dodatna finansijska sredstva za razvoj Kosova i Metohije i da ekonomska pomoć ovoj oblasti bude dio "dugoročne orijentacije privrednog razvoja cijele zemlje".

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)