Kao i većina djece – i Andrić se bojao mraka: bio je to "strah od sjenke koju petrolejska lampa ostavlja na plafonu, strah od silnog mraka i nemoćne svjetlosti". Za vrijeme školskog raspusta posebno zadovoljstvo mu je bilo putovanje po Bosni, naročito obilazak Bobovca, nekadašnje prestonice bosanskih kraljeva, a zatim samostana Kraljeve Sutjeske, pa Fojnice i Travnika. To svoje životno doba ovako pamti: "Ni u mladosti, kad su ljudi obično veseli i bezbrižni, po samoj prirodi mladosti, ja sam nijesam bio ni srećan, ni miran, ni veseo..."

Danima, nedjeljama i mjesecima držalo ga je loše raspoloženje, čak i očaj. Imao je samo jednu želju: da umre! On sam kazuje: "Samo tada je često i dugo, i danju i noću, šumila moja tuga nadamnom kao moćno zeleno drvo, bogato lišćem i plodom i puno ptica. I ja sam se često gubio u nerazumljivim harmonijama svoje sopstvene tuge". Godine 1911. Ivo Andrić u "Bosanskoj vili" objavljuje svoju prvu pjesmu u prozi "U sumrak".

U Velikoj gimnaziji u Sarajevu Ivo Andrić je 24. juna 1912. godine položio veliku maturu. Pored Getea i Vitmena, dušu tek svršenog gimnazijalca osvojio je još jedan mislilac – bio je to Sjeren Kjerkegor, najveći danski pisac, a početkom ovog vijeka posebno omiljen kod mladih intelektualaca. Kjerkegorov "Dnevnik zavodnika" ostaće za Andrića nenadmašna knjiga, a za djelo "Ili-ili" govoriće da je "knjiga gdje god je otvorite".

List "Bosanska vila", 1903. g (FOTO: VIKIPEDIJA)

-FOTO: VIKIPEDIJA

Andrić se oktobra 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josifa I u Zagrebu. Dobija stipendiju "Napretka", hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva iz Sarajeva, koje je davalo potporu siročadi i siromašnoj mladeži, naravno katoličke vjere. Zagreb je u odnosu na Sarajevo bio velika varoš: imao je preko 70.000 stanovnika, tu je izlazilo jedanaest dnevnih listova na hrvatskom jeziku i tri na njemačkom, niz nedjeljnika, mjesečnika i polumjesečnika, a časopis "Savremenik" bio je jedino književno glasilo i u njemu je jedan od najviđenijih saradnika bio Gustav Matoš – "motor Hrvatske".

Andrić sluša predavanja na prirodnoslovno-matematičkom odsjeku – mehaniku, akustiku, zoologiju beskičmenjaka, opštu mineralogiju, anatomiju čovjeka, geologiju i druge predmete. Upoznaje Matoša, dvadesetak godina starijeg pjesnika, esejistu i pripovjedača, jednog od najosobenijih i najznačajnijih ličnosti hrvatske književnosti 20. vijeka. Zbližava se i sa drugim viđenijim piscima toga vremena, kao što su Ljubo Vizner ili Vladimir Čerina. Ovaj posljednji, samo godinu stariji od Andrića, postaće mu vrlo drag. On ga je najvjerovatnije i uveo među saradnike lista za nacionalnu kulturu "Vihor", u kome su sarađivali i Aleksa Šantić, Miloš Đurić i Dimitrije Mitrinović. Ovo glasilo je za omladinu bilo prava duševna i nacionalistička vijavica.

Andrić je bio nepopravljivi melanholik – "ni srećan, ni miran, ni veseo", a najprijatnije se osjećao u Gornjem gradu u Zagrebu, kod porodice Gojmerac (Jurjeva 25), sa čijom najmlađom kćerkom Evgenijom će voditi veoma prisnu prepisku sve do njene smrti (1915). Jer, nezadovoljan Zagrebom, 1913. godine kreće za Beč, gdje sluša predavanja iz istorije države i naroda Balkanskog poluostrva, iz filozofije i hrvatsko-srpske književnosti. U Beču obolijeva na plućima. Svome gimnazijskom profesoru Tugomiru Alaupoviću piše krajem 1913. godine iz Zagreba, gdje provodi božićne praznike: "Jedva sam sačekao božićne ferije da se maknem iz Beča, moje življenje u tom gradu bilo je dobro i korisno: biblioteke, seminari, predavanja, obilje knjiga, vremena i sredstava, ali moje zdravlje veoma slabo, nijesam ni zapažao dok nije bilo gotovo kasno: liječnik je ustanovio jak katar i ozbiljno mi je savjetovao da ostavim Beč.[...] Naročito bih se radovao kad bih mogao u Rusiju, jer ruski znam dobro, učenje francuskog bi me stalo još i vremena i novca..."

Svakako mu je Alaupović pomogao da mu Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" obezbijedi potporu za studije u Krakovu, u Poljskoj, gdje će Andrić nastaviti školovanje na čuvenom Jagelonskom univerzitetu. Jer, dr Alaupović je tada savjetnik pri zemaljskoj vladi Bosne.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)