Na kraju Drugog svjetskog rata cijela Istočna Evropa i Balkanskopoluostrvo, sa izuzetkom Grčke, Albanije i Jugoslavije, bili su pod sovjetskom okupacijom i sve te države su postale zemlje "narodne demokratije". U Rumuniji je prvih godina po okončanju rata izgledalo kao da rukovodstvo na čelu sa kraljem Mihajem I radi na obnovi građanske demokratije. Kralj je, međutim, od početka bio samo marioneta, a Rumunija je već od 1945. uveliko bila pod ideološkim i vojnim pritiskom Sovjetskog Saveza. Iako je u završnici rata bila na strani saveznika, na Rumuniju tokom Mirovne konferencije u Parizu nije gledano sa naklonošću. Kao posljedica toga, želje rumunske delegacije tokom konferencije nijesu uvijek bile uslišene.
Uprkos teškoćama, rumunska delegacija je na Mirovnoj konferenciji uspjela da dobije potvrdu o aktivnom učestvovanju u ratu protiv Njemačke što joj je omogućilo da podigne svoj status. Ona je na kraju uspjela da vrati sjevernu Transilvaniju, ali je izgubila Besarabiju, sjevernu Bukovinu i južnu Dobrudžu. Potpisivanje mirovnog ugovora između Rumunije i savezničkih sila 10. februara 1947. omogućilo je šire djelovanje na međunarodnom planu. Jedan od prvih koraka rumunskih diplomata bilo je pokretanje zahtjeva za članstvo u Organizaciji ujedinjenih nacija, čiji je član i postala, ali tek 1955. godine poslije mnogo pokušaja. Rumunski komunisti nijesu odmah ukinuli monarhiju. Rumunskog kralja Mihaja I primorali su da abdicira tek 30. decembra 1947. (tri godine poslije sovjetske okupacije). Skupština koja je istog dana sazvana donijela je zakon o promjeni imena države u Narodnu Republiku Rumuniju i izabrala je Prezidijum. Od tog trenutka počeo je zvanično novi period u istoriji Rumunije koji je imao socijalistički karakter. Na mjestu sekretara Rumunske komunističke partije od 1944. do 1965. godine nalazio se Georgiju Dež koji je, sa najbližim saradnicima Kivu Stojkom i George Apostolom, vremenom uspio da ostvari potpunu kontrolu nad rumunskom partijom, a samim tim i državom. Ubrzo poslije preimenovanja države došlo je do čistki, hapšenja, reorganizacije državnog aparata i promjene garniture ljudi na važnim položajima. Na inicijativu i svesrdnu pomoć Moskve, međuratna tajna služba zamijenjena je Sekuritateom, novom službom sovjetskog tipa. Ona je postala udarna pesnica u rukama partije ne samo protiv neprijatelja već i protiv svih koji su drugačije mislili. Još jedan sistem preuzet od Sovjeta bio je gulag, vrsta logora namijenjena uklanjanju svih neprijatelja novog režima. Po nekim procjenama za period 1949–1964. godine broj žrtava gulaga iznosio je preko 600.000 ljudi. Represivni metod je često bio glavni način sprovođenja odluka komunističke partije u svim sferama života tokom Deževog perioda. Djelimičan razlog za to je i činjenica da u Rumuniji komunizam nije bila previše popularna ideologija, a zbog animoziteta prema ruskom narodu Rumunima je teško padalo sve ono što je dolazilo iz Sovjetskog Saveza.
Početak Čaušeskuove epohe i drastično liberalnije politike u prvim godinama njegovog vladanja, donio je amnestiju preživjelim političkim zatvorenicima Deževog doba, ali gulazi nijesu dugo ostali prazni. Nekadašnje Deževe neprijatelje zamijeniće neprijatelji novog generalnog sekretara Rumunske komunističke partije.
Prvih petnaestak godina komunizma u Rumuniji spoljna politika je bila isključivo vezana za Moskvu. Bukurešt gotovo da na ovom planu nije donosio samostalne odluke. Slijepo praćenje sovjetskih direktiva bilo je osigurano ideološkom privrženošću rukovodstva, ali i vojnim prisustvom SSSR-a u Rumuniji.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
