Blagoje Nešković je uporno pokušavao da se vrati u Srbiju, ali mu to nije uspijevalo sve do proljeća 1944. godine. U toku marta 1944. Druga i Peta divizija su uspjele da se probiju do rijeke Ibra, a Blagoje Nešković se kretao sa njima. Ostao je na terenu zapadne Srbije, ne uspjevši da se probije ka Šumadiji, a divizije su ostale u Srbiji do polovine maja, kada su obije morale da se povuku u Sandžak i u Crnu Goru. Ubrzo je polovinom juna uslijedio poziv iz CK da Moma Marković, Ljubinka Milosavljević i Blagoje Nešković dođu preko Barija na Vis.

Na Visu je Blagoje Nešković najprije imao sastanak sa Momom Markovićem i Aleksandrom Rankovićem 22. i 23. juna 1944. godine. Na njemu su raspravljali o stanju partijske organizacije u Srbiji, o rezultatima i nedostacima u proteklom periodu. Moma Marković je kasnije napisao da je Blagoje Nešković bio kritikovan tom prilikom. Istoričar Venceslav Glišić u svojoj knjizi o Blagoju Neškoviću, pominje da mu je u razgovoru Moma Marković naglasio da je na Visu tražio da se Blagoje Nešković smijeni zbog počinjenih grešaka, ali da to nije uvaženo, iako u svojim sjećanjima Moma Marković ne ostavlja takve podatke.

Blagoje Nešković je o događajima na Visu dao svoj zaključak: "Kada se na Visu krajem juna 1944. raspravljalo o tome kako sam radio u Srbiji od 1941. do kraja 1943. godine, zaključeno je bilo da se usvaja Mihailov izvještaj. U protivnom, bio bih smijenjen sa mjesta sekretara PK, a ja sam tu dužnost i dalje obavljao [...] Pošto sam podnio izvještaj, Tito je rekao da je Partija u Srbiji izvršila herojski podvig, jer je uspjela da se održi u veoma teškim uslovima terora. Tito je zaključio razgovor o mom radu riječima: 'Predlažem da se primi izvještaj Mihaila'." Nijesmo u mogućnosti da utvrdimo šta je od navedenih podataka sve tačno, ali je neosporno da je Blagoje Nešković, ukoliko je i bilo prigovora na njegov rad, ostao sekretar PK, što znači da oni nijesu smatrani dovoljno ozbiljnim da bi bio smijenjen. Svakako je netrpeljivost između Mome Markovića i Blagoja Neškovića postojala, ali ona nije uticala da Blagoje Nešković ili Moma Marković budu smijenjeni sa svojih funkcija. Na Visu su analizirali plan prodora NOV sa zapada Srbije i buduća ofanzivna dejstva divizija u Srbiji, dopunjen je sastav PK, i formiran je novi Glavni štab za Srbiju.

Nakon povrataka sa Visa i kratkog boravka u Bariju, Blagoje Nešković se sa ostalim rukovodiocima prebacio avionom 6 jula 1944. godine. Rukovodioci na čelu sa Kočom Popovićem, Blagojem Neškovićem i Svetozarom Vukmanovićem Tempom spustili su se uspješno na aerodrom kod sela Kosančića, u Pustoj Reci. Blagoje Nešković je ostao sa ostalim članovima glavnog štaba još neko vrijeme na teritoriji Toplice i Jablanice na kojoj se vodila borba sa okupatorskim snagama. On se kretao sa snagama 25. i 21. divizije pravcem Gajtan–Medveđa–Kapit–Lipovica–Oruglica–Milovo. Šestog avgusta Josip Broz Tito je naredio da se pomogne operativnoj grupi Peka Dapčevića (2. i 5. diviziji), koja je uspjela da dođe do Kopaonika, čime su otpočele borbe za konačno oslobođenje Srbije.

Paralelno je, dok su tekle borbe, Blagoje Nešković kao sekretar PK KPJ radio na organizacionom konstituisanju PK i njegovih organa, zatim PK SKOJ-a, omladinske i drugih antifašističkih organizacija NOP-a. Zajedno sa članovima PK i glavnog štaba učestvovao je u pripremama za sazivanje Antifašističkog vijeća za Srbiju. Međutim, iako je sa pripremama početo u drugoj polovini avgusta, Skupština je održana tek po oslobođenju, 10. novembra 1944. godine.

PK je sve do oslobođenja Beograda bio u Toplici, a Blagoje Nešković se spustio avionom u selu Divci kod Valjeva, gdje se priključio Peku Dapčeviću i zajedno sa njim ušao u Beograd. Blagoje Nešković je dočekao oslobođenje na čelu PK za Srbiju. Njegov politički uticaj je nesumnjivo porastao za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako da se na kraju našao u krugu najbližih saradnika Josipa Broza Tita. Njegov politički uspon je išao uzlaznom linijom od trenutka kada je imenovan za sekretara PK za Srbiju. Koliko je porastao uticaj Blagoja Neškovića u ovom periodu govori i činjenica da je na kraju rata u Srbiji bio viđen kao "drugi čovjek poslije Tita".

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Kraj)