Ne smije se zaboraviti, da Crna Gora ima oko 45.000 potpuno naoružanih ljudi, odlične strijelce, koje može da pošalje na front, i da će u slučaju nužde i hrabre crnogorske žene, koje oduvijek dobro barataju puškom i revolverom, priskočiti u odbranu njihove siromašne, ali omiljene domovine. U svemu tome će odigrati ulogu i bespuća Crne Gore. Ako jednom zaista izbije svjetski rat, o kome se priča, sa Crnom Gorom bi se morala pozabaviti dva do tri armijska korpusa. Upravo je to glavni razlog za stalnu novčanu podršku, koja se iz Peterburga šalje malom crnogorskom narodu sa tačno određenom namjerom. Crna Gora sama, koja je ranije živjela od pljačke, koja je sada iskorijenjena, suviše je siromašna, a da bi mogla da krene u pravcu modernog kulturnog razvoja. Tu uskače Rusija, poklanja oružje i revolvere, štitove, municiju i uniforme, plaća povremeno dugove i oprema kraljeve kćeri koje su dobre, bogatim poklonima. U takvim okolnostima nije ni čudo što se Rusija tako cijeni u brdima Crne Gore, i što je Crna Gora zavisna od Rusije, i to ne samo finansijski nego i politički. Zbog toga ne treba da čudi da jedan tako mudar vladar, kao što je crnogorski, koji je ponosan na svoju nezavisnost, a koji se dokazao i kao patriotski pjesnik, stalno razmišlja kako da za svoju zemlju obezbijedi nove izvore pomoći. Uporno odolijeva Nikola, koji je pored starog cara, koji sjedi na tronu Bugarske, najlukaviji diplomata evropskog istoka, držeći se patrijarhalnog vladanja, kako je to oduvijek bilo u Crnoj Gori. Još i danas on izriče pravdu ispod velikog brijesta, ispred svoje palate, i još i danas tamo može da dođe i odrpani prosjak, a njegov knjaz će ga saslušati, a stranac, koji vidi takvu scenu, sjetiće se razočarano kako su drugi vladari iz velikih kulturnih nacija opasani dvorskim šancima, zbog čega su, i pored najboljih namjera i najveće nadarednosti, udaljeni od svog naroda i otuđeni od njegovih osjećanja i razmišljanja. Uopšteno posmatrano, današnje političke prilike u Crnoj Gori mogu se uporediti sa prilikama u Pruskoj u doba Fridriha Velikog. I Nikola je despot u pozitivnom smislu te riječi, kao što je to bio i genijalni Hoencolern. Za njega važi da ne štedi političke protivnike i da ponekad poseže i za strahotama. Ali ogromna energija se ulaže i u to, da se održi crnogorski brod među brojnim opasnostima zbog stalnih previranja na Balkanu, i ne smije se zaboraviti da u Crnoj Gori vlada neprekidno mir od 1878. godine, iako je poprilično teritorijalno uvećana, što nikada do sada nije bio slučaj. Zbog toga i zbog udaje princeze Jelene u Italiju, razvile su se veoma dobre trgovačke veze sa Italijom, dok ranije nije moglo biti uopšte riječi o trgovini u Crnoj Gori. Svakako, ta trgovina nije dovoljna da pokrije troškove zemlje i dvora koji se stalno uvećavaju, pa se poseže za raznim metodama da bi se popunila kasa (dobar posao Crna Gora ima, na primjer, sa poštanskim markama koje su veoma omiljene među kolekcionarima i koje se stalno mijenjaju). Posledica svih ovih okolnosti su nedavne spekulacije, koje su usmjerene na šume na sjeveru Crne Gore, koje, kako se već čuje, treba da budu ‘‘odstrijeljene‘‘. Jezive goleti zapadne Crne Gore trebalo bi da budu opomena. Istina je da bi takvi planovi, u koje spada i izgradnja željeznice, pomogli da se zemlja ekonomski oporavi na određeno vrijeme. Ali moram da priznam, da sam takve vijesti primao sa veoma pomiješanim osjećanjima. Posebnost ove zemlje i čarolija divlje romantike, koja je okružuje, time bi, polako ali sigurno, bila uništena. U Baru sam na moje zaprepašćenje čuo da jedan fonograf pjeva pjesmu ‘‘Popij jednu kapljicu‘‘. Na ovom mom ponovnom putovanju kroz Crnu Goru, mnogo sam zavolio ovu pitoresknu zemlju i njene hrabre stanovnka, tako da mogu samo da im poželim da zauvijek sačuvaju svoju zatvorenost i netaknutost, jer u tome počiva njihova posebnost, njihova stara slava i tiha sreća!
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
