"Kad smo ulazili u vode Egejskog mora, podigla se prilično jaka oluja; naša stara lađa počela je da se kotrlja i ljulja oko poprečne osovine. Popela sam se na palubu da obiđem svoje saputnike; oni su se svi opružili na podu. Jedna čudna misao, gotovo surova, prođe mi kroz glavu: kad bi se cio svijet pretvorio u jedno uzburkano more, koje bi paralizovalo sve zaraćene, onesposobivši ih, kao ove ljude pred mojim nogama, da li bi to bila svirepa želja, ili prije želja milosrđa?
Povukla sam se u svoju kabinu, da preduzmem neke oprobane mjere protiv morske bolesti i poslije nekoliko klizanja lađe u dubine, uspavala sam se. Probudili su me uzvici: "Saloniki!", koji su ispunjavali jutro pozlaćeno suncem; da, bio je to Solun. Kako je lijepa ta varoš naslonjena na planinu, opasujući ivicu mora u obliku polumjeseca!
Veličanstvene zgrade sa terasama poluevropskog, polu-orijentalnog stila krase kej. Ulice u dnu varoši izgrađene su po turskom ukusu. Mnogobrojni minareti dižu se u nebo; na njihovim krovovima, u nekoj vrsti zaokrugljene katedre, sveštenici pjevaju psalme. Uveče je sve osvijetljeno bezbrojnim električnim svjetiljkama. Dolje, na keju, muzika svira klasične melodije; dokle pogled dopire, cirkuliše jedan ljudski potok, šumori, kreće se gore-dolje; pojavljuju se pariske toalete, turske, grčke, slovenske haljine čine im konkurenciju, svuda kosmopolitski život! Treba priznati da nailazimo i na djelove varoši u kojima vlada prljavština".
Svoje istinite doživljaje, Katarina Šturceneger, nastavlja pričom "Od Soluna do Niša, trenutne prestonice Srbije", 10. avgusta 1914: "Evo nas na posljednjem djelu putovanja; idemo s juga na sjever, iz sunčane Grčke u Srbiju, nad koju se nadvio oblak bremenit olujom. Prolazim ogoljenim teritorijama, ravnicama koje liče na mađarsku Pustu. Na zapadu se pojavljuju visoke planine koje čine grčko-tursku granicu; na sjeveru plavičaste planine, slične Juri, do kojih, nadamo se, treba da stignemo još prije noći. Lokomotiva juri ka cilju; vidimo stada stoke na paši, jata gusaka koje gaču, ali i ruševine, zaseoke i sela, pusta i bez života.
Poslije tri sata, slika se naglo mijenja: pozdravljale su nas bogate kulture, dudovi gustog lišća, zatim bašte u punom povrtarskom blagostanju, kao da su pripadale nekom posebnom svijetu. Koliko je ovo zelenilo odmaralo pogled poslije vječitog sivog i žutog posljednjih dana! U svježini tih kultura, lijepe kuće, sa krovovima od ćeramide, ličile su na mrlje bijele i crvene; jedna crkva, sasvim nova, podignuta na jednom uzvišenju, zauzimala je centralno mjesto slike; velike moderne fabrike nadvisivale su bašte i aleje; izgledalo je da je potpuno nov svijet iznikao iz zemlje za jednu noć – i skoro da je baš tako.
Čevčelje ili Đevđelija prvo je selo srpske zemlje. Kao feniks koji se ponovo rađa iz svog pepela, ono se formiralo za kratko vrijeme: 7.000 stanovnika, namjesto 2.000 koliko je ranije brojalo, tu uživaju udobno blagostanje.
Jedna gospođa, koja se nalazila s nama u vozu, pričala nam je o neočekivanom poletu te varoši u posljednje vrijeme, i kolika je zahvalnost naroda za dobru organizaciju i red koji je srpska vlada uspostavila u čitavom životu toga mjesta. Ta gospođa sama stanuje u Đevđeliji; ona je, dakle, govorila sa iskustvenim poznavanjem pravog stanja stvari.
Na toj prvoj stanici srpske teritorije trebalo je da promijenimo voz. Čekalo nas je novo iznenađenje: prljavi i truckavi vagoni bijahu zamijenjeni srpskim kolima najnovijeg modela, prostranim, udobnim, elegantnim i čistim, sa spoljašnjim hodnicima.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
