Svoje doživljaje iz Srbije, Klara Šturceneger dalje prenosi kroz datirana "Pisma sa Balkana": (Niš, 14. avgusta 1914.) Niš, koji je postao glavno mjesto – prestonica Srbije, od bombardovanja Beograda, povećao je, usled toga, svoje stanovništvo od 30.000 na 80.000; uprkos ratu, on još uživa veći mir nego švajcarske varoši koje sam ja napustila prije dvanaest dana. Na banke nijesu navalili ulagači, nema gužvi na poštama, život teče mirno.
U velikom parku, šetači uživaju u divnoj svježini, čak i po žarkim vrućinama, a uveče stanovnici varoši sjede za kafanskim stolovima velikih hotela, i mirno razgovaraju o dnevnim događajima. Beograd je, razumije se, predmet razgovora. Od prije tri nedjelje taj se grad bombarduje; od prije tri cijele nedjelje austrijske armije upinju se da ga zauzmu. Austrija je čak već i proslavila pobjede svojih vojnika... Istina je, međutim, da se još i danas vodi borba, žestoko kao nikad, oko Beograda, i ne samo oko varoši, nego na cijeloj liniji do Smedereva, istočno od Beograda, i zapadno, duž Dunava, Save i Drine, do Bosne i Hercegovine, što je ravno razdaljini od Beča do Berlina u ptičjem letu.
Bila sam zaprepašćena, poslije svega što mi je drugdje rečeno, što ovdje ne vidim nikakvu aktivnu vojnu jedinicu. Evropa neće razumjeti da se srpska vojska, da bi se suprotstavila ulasku jednog brojno jačeg neprijatelja na njenu teritoriju, usudila da krene protiv njega; ona je uspjela da to napredovanje ne samo oteža neprijatelju, nego da mu to onemogući. Austrijanci su bili odbijeni na više mjesta i naneseni su im znatni gubici u ljudstvu i u ratnom materijalu. Juče je ovdje stigao prvi transport zarobljenika.
(Niš, 18. avgusta 1914.) Evo odjednom posla; skoro smo preopterećeni radom; sve kasarne i bolnice pripremljene za prijem ranjenika već su zauzete. Kako nema dovoljno ljekara – većina ih je na frontu – gospođe su energično prionule na posao. Ja radim od prije nekoliko dana u prvoj rezervnoj bolnici, u konjičkoj kasarni. Pored šeststo postelja pripremljenih u sporednim zgradama, moralo je već da se doda još tri stotine; meni su pripale dvije sale sa šezdeset bolesnika. Kad sam prala noge tih nesrećnika, jadne, pokrivene zemljom, prašinom, krvlju i ranama, da skoro više nijesu imale oblik nogu, otkrila sam da nije bilo nijednog jedinog koji nije imao već dva, tri ili četiri ožiljka, veća ili manja, iz ranijih ratova. Siroti ljudi! Oni se parče po parče daju otadžbini.
Ne treba dugo biti u ovoj sredini, pa da se čovjek uvjeri da tu niko nije želio rat. Pošto je on bio nametnut, kao što se zna, ovom nesrećnom narodu, on će umjeti da ga vodi do srećnog završetka, sa heroizmom kakvom u istoriji nema premca. Rane ovih ljudi iz prethodnih ratova pokazuju da oni nijesu olako podlegli; osakaćenja nogu i ruku začuđujuće su česta, glava i grudi su manje pogođeni.
Sve gospođe obavljaju previjanja sa herojskom odanošću; one peru, čiste i zavijaju rane, često od ranog jutra do kasno u noć, po svojoj sopstvenoj inicijativi; samo teške slučajeve obrađuje glavni ljekar. A postignuti rezultati kazuju nam da dobro radimo: sve lakše rane vrlo su dobre; kroz petnaestak dana moći ćemo da otpustimo trećinu naših ljudi.
(Niš, 20. avgusta 1914.) Događaji su se naglo ubrzali: kako ne znam u kojoj formi će oni biti prikazani u Evropi, ja ću brzo da ih skiciram. Kad austrijske trupe nijesu uspjele da prodru na srpsku teritoriju ni preko Smedereva ni preko Beograda, one su koncentrisale sve svoje snage na Savu, južno od Slavonije i od Drine, i postavile ih da vode bitku na dužini od šezdeset kilometara. Kod Šapca, one su prešle srpsku granicu ne nailazeći na otpor, i prodrle petnaest kilometara na srpsku teritoriju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
